vozila sam se u autu neki dan i ljutila i vikala... jel ti razumiješ da meni nitko ne vjeruje..pa zašto meni ljudi ne vjeruju, samo mi moraju vjerovati i ništa drugo a ona je rekla...oooo ne opet, opet ti protiv cijelog svijeta, daj prestani bit tinejđerka.
i onda je izašla iz auta i ušla u haustor, a ja sam otišla u rikverc i puknula u stup, a jebiga, nemrem još vozit u rikverc zbog kičme, nemrem se okrenut, a kaj sad, i krenula doma....i razmišljala...jel se trebam ljutit, trebam, ne trebam, ne trebam, trebam, voli me, ne voli, voli, ne voli, da, ne, da, ne, da da da da
to je tako krasno kako si ti nasmijana i puna pozitivne energije i stvarno zračiš i odlično se nosiš sa svime time šta ti se događa...a daj, daj mi reci kako si psihički, ono, kak si za pravo. i onda ja kažem iiii aaaaa i sve stane...i pitam, oppppprostite, ko je stisnuo pauzu? ...pa mi ponove...samo moraš odgovorit, jednostavno je, kako se nosiš sa time što imaš rak, jel se bojiš, jel ti teško, šta radiš, jel ti mogu ikako pomoć, napravit nešto za tebe, jel ti treba razgovor...i ja se ovaj put povučem i za rep i kažem iiiii aaaa jer upravo sam proglašena lažljivicom.
dakle...ja sam zaista jedna nevjernica...ne vjerujem nikome i ničemu...vjerujem samo sebi. za to nisu krivi moji roditelji, tete u vrtiću, država, ni moj pas. mama i tata su me obrazovali i svemu me naučili, ništa mi nisu skrivali...ja sam odrastala gledala upijala i onda odlučila. ja, moje tijelo i moja glava. mi smo temelj, jer uvijek smo mi...i bitno je kakvi smo, a ako smo mi ok, volimo se i sretni smo, e tek onda možemo živjet. ništa drugo nema smisla.
i ja sam takva, kakva jesam, takva i nikakva druga, i ne znam zašto bih lagala da sam dobro i kako mogu uopće zračit ako nisam dobro...i zapravo sam ja u šoku da ljudi lažu da su dobro a nisu dobro, a oni misle da ja lažem pa odem doma i plačem i teško mi je i tresem gaće. ma je, puna mi je kuća gasotreća...više ne znam kud bih s njima. pa nema smisla ništa onda od ovoga šta radim ako mi ne vjeruju, eto i zato sam ljuta.i još nešto.
puno me njih vuklo odi iscjeljitelju moraš vjerovati, puno sam njih gurala nek odu brat masline i radit nešto korisno. pričali su mi o slavnom marokancu kod kojeg ide tomo, pa čak i severina i bandić, nosili mi svetu vodu, ja sam se smijala i pričala im o vuku i tri praščića. i ljuta sam jer ni sad ništa ljudi neće naučit. doći će opet neki babo s planine i reći da ima krila i leti, a ko s njim leti neće do smrti bol da osjeti. pa će mi opet doć oni isti i reći...odi probaj, ma nemaš što izgubit...a kako nemam, pa gubim pamet, dostojanstvo, vrijeme i živce...al ljudi će opet vjerovat. al sebi neće, sebe će se bojat. i od kud potječe ta silna nesigurnost (zbog koje čovjek stalno osuđuje onog drugog)?
i ne razumijem...tako je jednostavno, a možda i nije...čovjek živi u strahu, u strahu od boga, bolesti, onog drugog, sebe samog...je li ljudima tako zaista jednostavnije? jel jednostavnije živit u toj nekoj patnji i nadi da će netko ili nešto riješit stvar? ja vam kažem, rješavam sve to samaa, u svojoj glavi, brzo i efikasno. uglavnom funkcionira. a onda imam frku i zbog toga pa se ljute ove moje mice da zašto nikad nemam problema i ne pričam o njima.
smiješni su ti ljudi...vjeruju u božanstva a ne vjeruju u ljude. ne vjeruju da postoji stvarno jedna žlundra koja se ne boji tumora, koja ne očajava, nema psihičke probleme, nije popila živce svome dečku, mami i tati, uz to ne vjeruje ni u boga, iscjeljitelje, vračare i još uvijek je živa.
Post je objavljen 23.03.2010. u 14:52 sati.