Ponekad mi se čini da postoji način kako da se stvari sažmu. Da je sve vrlo jednostavno,da je svako daljnje obrazlaganje nepotrebno, čak i štetno. Kakav paradoks...čemu nam taj um služi? Kojim to mi prirodnim putem uopće dolazimo do viših spoznaja? Je li taj naš um taj koji stalno komplicira,i popuje? Zašto, kad smo u stanju sve sagledati na fin i jednostavan način..? Zašto se meni misli množe poput bakterija na spužvi, umjesto da se razlaže na jednostavne oblike? Je li to prljanje našeg već prljavog uma, pretrpavanje već prepunog skladišta?
A možda se ja to borim, sa svim informacijama koje primam putem 5-6 osjetila, koje su logičnije i smjernije nego što ih moja nespremna, neiskusna, još uvijek skoro dječja, svijest, može obraditi dovoljno učinkovito...? Koliko mom mozgu još treba skladišta, studija za proučavanje, dodatnih prostorija, dosjea prije nego se vrati svojim nezaprljanim oblicima,svojem izvornom konceptu?
Paralelno s tim, koliko će planetu zemlji trebati smeća i raznih onečišćenja dok ne shvati, dok živi organizmi na njoj ne shvate da je prirodno, izvorno, suštinsko ono što nam svima treba? Hoće li se jednog dana naš planet sam, prirodnim slijedom, reciklirati od nakupljenog, hoće li se konačno počet vraćat svojim prirodnim korijenima? Hoće li moj um dozvoliti da izvuče maksimum od smeća, da se reciklira? Hoće li naše stanovništvo dozvoliti Višoj sili da nas preporodi; hoćemo li biti dovoljno snažni da se s ravnotežom nosimo s dostignućima tehnoogije? Hoćemo li upotrijebiti to kao oruđe da se vratimo na početak, neki novi početak, ali ovaj put pametniji, smjerniji i mudriji? Ili ćemo nastaviti sebi marljivo utirati put kvragu?
Hoće li mi više znanja pomoći u životu? Hoće, ako to znanje ne zloupotrijebim, naravno.
Naš planet plače. Paralelno s njom plače i naša psiha, ali potajno,u tišini. Dokad?
Post je objavljen 23.03.2010. u 11:29 sati.