Što meni osobno znači ovo..? Hm. Ovaj blog bi mi trebao poslužiti kao neko formalno odlagalište ideja,mišljenja,nepoželjnih i nesavršenih misli, kao mjesto gdje mogu pisat o svemu i svačemu,što mi god padne na pamet, a da zbog toga ne budem proglašena čudnom i bedastom od strane mojih prijatelja i najbliže okoline. Pogađate, IMAM svoj profil na fejsu već neko vrijeme (nekih dva mjeseca) al on nije ni približno ispunio ono što je trebao,a to su moja očekivanja, da konačno imam neki alat, mjesto na kojem ću zadovoljit svoju potrebu za izražavanjem sebe, mjesto na kojem ću moć istrest sve, ili barem dobar dio misli koje opterećuju moj um tijekom dana, te isto tako one stvari koje u žamoru svakodnevice ostanu neizrečene, i nedorečene...stvari koje ne stignem reći kolegicama i frendicama zbog žurbe ili nedostatka fluidnosti i usredotočenosti, ili pak, stvari koje njima -ta daaa! -NISU zanimljive.. Znači, blog bi mi trebao pomoći da se rasteretim. I da mi pomogne zadržati anonimnost, barem za sada, jer mi je to u ovom trenutku jako potrebno. A što se tiče onog rasterećenja...Primijetila sam da mi se tijekom dana, svakog dana, a često i preko noći,gotovo pa stalno u glavi vrte razni filmovi i misli, što mi ne ostavlja baš puno vremena za svete trenutke budističkog ništavila,ali...ja brijem da su to zgodne ideje u začetku kojima nesmijem dopustit da se izgube i da ostanu neuobličene. Uvijek sam imala želju za rasterećenjem, oduvijek, i mislim da bi mi samoizražavanje u obliku riječi (umjesto da to držim u sebi), trenutno najviše pomoglo, jer zapravo jedino to i znam radit kako treba, od početka. No, uvijek sam imala taj neki jebeni problem, da kad god bi došla inspiracija za pisanjem konkretne stvari, misli bi se gomilale takvom brzinom,da ih ruka nebi stigla napisati. A kad bi i uspjela u tome, vrlo često bi došla u napast da previše prerađujem, doslovce -friziram-napisano,na čemu bi moje istinske misli izgubile na autentičnosti, i istinitosti namjere... Ko zapravo ima koristi od toga da friziramo svoj život, događaje,svoje doživljaje? Zašto ih ne pustimo u svom suštinskom obliku, da se prirodno razvijaju,da spontano pronađu svoj put do svjesnog,umjesto da ih korigiramo?? Kad bismo bili što jesmo, mislili što mislimo, kad bismo pustili spontanost iz nas, nebismo dolazili do krivih spoznaja,iskrivljenih stavova, silovanih zaključaka,izjebanih 'mišljenja'. Zato kažem, meni ovaj blog služi kao privremeno sredstvo do kojeg dolazim do zaključaka, kojim rasterećujem duh od uma,ili um od duhova,kako vam drago..i dijelim to s ostalim svijetom, sa svim ljudima koje zanimaju i propituju se o sličnim stvarima...pa zar ima išta ljepše od toga? I još ostajem anonimna...
Post je objavljen 22.03.2010. u 14:38 sati.