Marketing
Kafa
U Bosni stalno pristavljaju kafu. Onda se dugo ispija. Tako cijeli dan. Barem se meni to čini.
Sjećam se svoje strine Mande koja je prvu kuhala ujutro, odmah nakon buđenja. Pila je sa
stricem prije nego on ode na posao. I druge strine su tako ispraćale muževe. Druga se pila
oko 11 prije stavljanja ručka u proces. Bila je rezervirana samo za žene. Svojevrsna grupa potpore,
kao u onoj seriji Dear John. Kasno poslijepodne, nakon povratka muževa sa posla opet se pekla.
Pekla, zato što je način njene pripreme bio jedinstven. Zagrijala bi se džezva na vatri, stavila bi se kava
koja bi se nakon par sekundi zalila vrućom vodom. To bi se miješalo dok se kava ne digne do ruba džezve.
Onda bi se tanka i slatka kava razlila. Šećer uglavnom nisu ukuhavali u kavu, nego ga je kasnije svatko sebi dodavao.
Ako bi netko svratio u večernjim satima bilo ga je uobičajeno ponuditi kafom."Da pristavim jednu, laganu?"
Djeca su mogla spoznati njen okus samo pomoću šećera u kocki.
I to onoj koja je izgledala kao da je netko rukama odlamao od velike gromade šećera. Ni traga geometrijski savršeno oblikovanoj kakva se danas može kupiti.
Nakon rata, vratila sam se kao trinaestogodišnjakinja sa uspomenama na rano djetinjstvo poslagano u niz dijapozitiva kako bi sebi olakšala prelistavanje sjećanja. Bio je to povratak u onakvu stvarnost za koju slutiš da postoji, ali se još uvijek nadaš kako je ostala zarobljena u svemiru po zakonima fizike zauvijek paralelnom.
Protekli događaji su bili opisani jednostavnim riječima kojima se služe novinari Reutersa u svojim izvješćima sa Balkana. Rupa od pet godina prilagođenih poluistina, polako se zatrpavala i mogla bih reći da sam tada spoznala barem oblik koji će imati moj mozaik. Neke dijelove ću pronaći tek puno kasnije, a od drugih sam zapravo u međuvremenu odustala.
Jedno mi se ipak usjeklo u sjećanje.
Prepričavajući život u okruženju, strina mi kaže: „Najgore nam je bilo kada dva mjeseca nismo imali kafe.
Ni mi ni nitko u gradu. Kasnije smo do nje dolazili raznim načinima i to je bio znak da će sve ovo brzo završiti.“
Danas posjećujem neku drugu Bosnu u kojoj se popiju dvije kave na dan, jedna po mogućnosti u kafiću i cijeli onaj ritual ispijanja kave i organiziranja života prema njegovim zakonitostima mi izgleda kao ostatak nekog davnog vremena koje se može pronaći samo još u Andrićevim kasabama, u nekoj drugoj, mističnoj Bosni čija je povijest zapisana na stećcima, pričama i mojim uspomenama.
Post je objavljen 22.03.2010. u 12:28 sati.