Mjesto: Pašman
Vrijeme: Subota, 06.03. 2010.
Glavni akteri: Gari, Roža, Branko, Bruno
Sudionici utrke: Gore navedeni i još puno puno njih
Za one neupućene, Škraping je složenica od dvije riječi: škrape + trekking, dakle, trekking po škrapama.
Za ovogodišnji Škraping, bilo nas je dosta zainteresiranih. Nakon nekog vremena iskristaliziralo se tko se sve odvažio za ovu trku (da odmah bude jasno, mi nismo išli ganjati neko vrijeme, već samo stići do cvilja, ali svejedno ćemo to zvati „trka“). Na kraju, skupili se nas četvorica, taman da zajedno sa svojim stvarima napunimo Garijev auto. Gari je, dakle, sredio auto, Branko je sredio smještaj, a Roža i ja nismo ništa sredili, mi samo samo išli na trku.
I tako, krenuli mi u petak navečer prema Biogradu, kako bi tamo išli na trajekt za Tkon, gdje su prijave za trku i sam start utrke. Nakon jednog čaja u Mornaru (neka birtija u Biogradu) i saznanja da ćemo biti na televiziji (dobro, ne mi nego start trke) urcali se na trajekt i sretno preplovili do Tkona. Tamo nas je dočekala prilična gužva (koju smo vješto izbjegli) i hrpa veselih organizatora. Prijavili se, dobili sve i svašta od organizatora (dobre majice!), a ono najbitnije je bila kartica za checkpointove te karta otoka.
Prije nego smo se išli smjestiti u vikendicu u Pašmanu (koju je trebalo i naći), morali smo popiti još neki čaj i pomno proučiti kartu, kako bismo smislili taktiku za utrku. Smislili smo nešto, kasnije ćemo ustanoviti je li to bilo pametno ili nije. Vikendicu smo uspjeli naći, čak dapače, imali smo i grijanje i struju i vodu, bez obzira što nas je Branko plašio da moguće da ničeg od toga neće biti. I pošto nije bilo nikakvih egzistencijalnih problema, uspjeli smo se odmoriti i na vrijeme se ustati i stići dosta prije trke na start.
Plavo nebo, sunce, priličan vjetar. To su uvjeti koji su nas dočekali. Nismo mogli poželjeti bolje vrijeme. A i atmosfera je bila dobra: hrpa veselih ljudi na startu, organizator koji priča na razglas, čovac koji dijeli suhe smokve; u svakom slučaju, lijepi doživljaj.
Pola sata prije nas, koji smo, naravno, išli na light verziju, krenuli su ultraši. Naravno, bili su u manjini. A kako i ne bi, kad su imali puuuno dužu i puuuno zajebaniji put za proći. Znači, samo za najhrabrije.
E sad, što se tiče same trke, ona se sastoji od 6 kontrolnih točaka. Prva na vrhu nekog brda, druga uz obalu mora, treća također uz obalu mora, četvrta na vrhu Straža (praktički svaki drugi vrh na Pašmanu se zove Straža), peta kod nekog starog, razrušenog dvora te šesta, najudaljenija, na obali mora, iza nekog poluotoka.
Tri, dva, jedan, BUM! I trka je krenula... Naravno, prvih 20ak metara bili smo izmiješani u masi, a onda zaokret! Svi ravno, a mi desno. No, odmah nakon nekoliko metara odlučili smo se vratiti, ali smo jednu ulicu dalje opet skrenuli desno, za razliku od 95% ljudi koji su otišli ravno. Bili smo zadovoljni, zeznuli smo ih! Ova naša trasa je išla poprijeko, malo ubrdo, ali kraće nego ona ruta kojom su krenuli ostali. Svejedno, unatoč tome, sreli smo svega par ljudi. Malo je to bilo sumnjivo. Ali mi smo svejedno hrabro jurnuli naprijed po makadamu. Imali smo kartu, prepoznali sve s nje na terenu i bili sigurni da idemo pravim putem. Naime, i išli smo dobro. Nakon zaokreta iza jednog brda, vidjeli smo vrh na kojem se nalazi prva kontrolna točka, ali i cesta kojom su išli svi ostali. Nismo se baš razveselili kad smo vidjeli da priličan broj ljudi već silazi s vrha, a mi imamo još barem desetak inuta do njega. Znači, ipak ih nismo zeznuli! U to smo se uvjerili kad smo se spojili s tom cestom jer smo vidjeli da ima jako malo ljudi iza nas, i to oni koji se turistički šetaju. Ali nema, veze! Sad smo još jači! Nakon probijanja kroz grmlje i hoda po suhozidu stigli smo i na prvi checkpoint na ovoj utrci ( Branku i meni prvi checkpoint na nekom trekkingu uopće).
Daljnje snalaženje nije bilo problematično i pretpostavljam da su ovdje svi išli istom rutom jer je najočitija, najkraća i najjednostavnija. Trebalo se samo spustiti do mora po nekom makadamu do mora, a onda samo po obali do druge kontrolne točke. To je bila uglavnom šljunčana/kamena/stjenovita plaža, po kojoj se dalo i malo potrčati. Tu smo čak i stigli neke ljude. Nakon nekog vremena, evo zastavice! Drugo stiskanje kartice i odmah dalje. Nastavak je u početku bio isti takav, plaža s tu i tamo kojom kućicom (samo me zanima tko si je tamo gradio kuće), ali je bilo sve više i više stijenja. To je bilo zanimljivo, skakanje po stijenama (kao mala djeca), tu i tamo se trebalo i rukama pomoći, ali nije nešto prezahtjevan teren. Na tom je dijelu i došlo do prvih problema, lagano zamora materijala. Ali nije problem bio kondicija, već Garijevo koljeno koje ga je počelo boljeti pa je malo usporio. Ali čekali smo se i nije bilo većih problema. Nakon nekog vremena, na stijeni, opet zastavica – kontrolna točka 3! Jedna banana, iso sport, malo vode ( ne sve odjednom) i idemo dalje!
Taktika za dalje (smišljena još navečer) je bila da se ide do šestice, a petica i četvorka da se obave na kraju (poslije smo ustanovili da je većina tako radila). To je značilo da nastavljamo pičiti po obali. Na toj smo dionici sreli mnogo trkača. Išli su u raznim smjerovima, svatko sa svojom nekom taktikom. Uglavnom, sve do poluotoka iza kojeg se skrivala šestica, teren je bio sličan: plaža, stijene, kamenje tik uz more. Sam poluotok smo odlučili presjeći, a ne ići okolo po plaži. I to se pokazalo kao dobra odluka. Naime, tek na tom dijelu obale smo doživjeli prave škrape (preko kojih je ipak dijelom trebalo proći) – jako oštre stijene po kojima je trebalo skakati i tu i tamo preskakati vodu. Tu smo Branko i ja zaradili žuljeve i podrapali tenisice pošto smo imali obične za trčanje, a ne neke čvrste trekking cipele, kao većina. Ali meni je to bio jedan od zanimljivijih dijelova.
Nažalost, Garija je koljeno još uvijek boljelo i kako bi se to sredilo, Roža mu je dao Voltaren. Ovako nadrogiranom, Gariju je bol popustila i nastavili smo dalje, a kako bi se dodatno digli pojeli smo malo glukoze. Sada smo se morali vratiti dio puta po obali, a onda ravno u brijeg prema petici. Ovo je bilo dobro, nakon dosta dugog dijela po ravnom, trebalo se malo i popeti. Srećom, ima neka stazica koja kroz makiju vodi točno gdje treba. Netko je uočio i našu petu kontrolnu točku te smo opet preko suhozida do nje i stigli. To je možda i najzanimljivija točka jer se nalazi u nekom starom, razrušenom dvoru. Tu je bilo malo naslikavanja, odmora, dogovora, tako da smo dosta vremena tu izgubili, ali kao što rekoh na početku, nismo došli ganjati vrijeme. Problem se pojavio kad smo trebali od tog dvora krenuti prema četvorci. Kud sad? Zadnja točka, vrh Straža (a kako drukčije) nije se vidio, bio je zaklonjen. Pitali smo nekog tipa koji je na toj točki već bio da nam kaže kuda treba, ali pokazao nam je neki čudni smjer (samo ravno kroz šikaru) pa smo malo posumnjali. A nakon što je spomenuo da se već par puta zagubio, odlučili smo poslušati kartu, intuiciju i Branka, i dobro da smo to učinili - našli smo put i vrlo brzo ugledali vrh. Dalje po makadamu nije bilo problema, čak smo malo i potrčali prema vrhu, na kojem se nalazi neka kućica, valjda za nadgledanje. Kad smo se popeli gore, vidjeli smo da je zastavica u nekoj rupi. Trebalo se samo, dakle, spustiti do njeu rupu, stisnuti karticu i mogli smo krenuti. Iako smo to spuštanje relativno brzo obavili, odlučili smo još ostati gore. Naime, uz onako sunčan dan i tako dobar pogled, bilo bi šteta odmah pobjeći dolje. Tako smo to vrijeme iskoristili za uživanje, odmaranje, fotkanje...
Nakon toga, bez ikakvih gubljenja po otoku, krenuli smo prema Tkonu, gdje smo vrlo brzo i stigli. Još samo da prođemo par ulica (koliko ih taj „grad“ ima) i na cilju smo! Pobjedonosno smo otrčali zadnjih nekoliko metara i uletili u restoran gdje je trebalo predati kartice kao dokaz da smo sve prošli.
Krajnji rezultat: nešto manje od pet sati. Za nešto više od 20 kilometara. Čisti prosjek, taman sredina. Bili smo među prvih stotinjak (od 200tinjak), ali što je najvažnije, sretni i veseli, bez ikakvih većih povreda stigli smo do cilja!!!
Preostalo je samo presvući se, pojesti nešto i pravac Zagreb. Zbog raznih obveza, odlučili smo ne ostati tu večer na fešti, već ići odmah doma. To ostavljamo za neki drugi put!
Bruno
Post je objavljen 21.03.2010. u 18:13 sati.