Marketing
PRIHVAĆANJE
Među ljudima, imam dvoje najboljih prijatelja.
Gigi i Žuža. Nadimci. Zvuči ko uspavanka djetinja. Tepanje.
Poznajemo se tridesetak godina.
Uz njih uvijek se osjećam prihvaćeno i voljeno, što god radila.
I to je tako silan osjećaj.
Mi smo si više od ramena za plakanje.
Rame je prekrhko.
Mi smo si noge za trčanje.
Pero za pisanje i škakljanje.
Um za razumijevanje. Uho za slušanje. Srce za osjećanje.
Uz njih, osjećam se ko glavni lik neke gala knjige.
Žuža mi je u maloj školi s nekih pet godina opalila šamar.
To mi je bio prvi socijalni šamar.
Naljutila se jer sam joj isplazila jezik kad me htjela učiti kak se crtaju oblaci.
Ona ih je crtala zaobljeno, moji su bili raspršeni i lelujavi.
Uvijek sam pokušavala nacrtati vjetar.
Zato nitko nikad nije razumio moje slike.
Poslije je spavala s dečkom koji mi se još sviđao.
Mada sam joj muljala da mi više nije drag.
Pa sam joj napisala oproštajno pismo i nazvala je krmačom.
Pomirile smo se kad je i ona skužila da je ljigo ljigavi.
Obostrano smo si vjenčane kume.
Čujemo se svaki dan i laprdamo do besvijesti.
Uvijek slično kompulzivno opsesivne o osjećaju pripadanja.
Gigi je išao u razred s mojom prvom ljubavi.
U sedmom razredu pitao me za furanje.
Rekla sam mu da se strpi oko tjedan dana da razmislim.
Tada sam znala s muškarcima.
Umislila da sam Scarlet O Harra, zanosna i fatalna......
Nije mi zamjerio predlaganje prijateljstva.
Mislim da je itekako skužio da je sa mnom,
koja tako nemilice nižem "emotivne tcunamije",
najbolje imati prijateljstvo....
Jučer sam shvatila koliko sam sretna što ih imam.
Oni me znaju trideset i više godina,
i unatoč tome što znaju o meni SVE,
i dalje žele biti moji prijatelji.
Post je objavljen 20.03.2010. u 18:28 sati.