Pregled posta

A što imaju godine s tim?

Namjeravala sam temu o ugašenom Promina blogu ostaviti do 29.03.2010., ali kako ste i sami primijetili… što je više komentara oni sve teže prolaze, zbog tehničkih poteškoća na stranici blog.hr.
Ova tema nema veze s prethodnom… no svi koji nisu stigli napisati što žele, slobodno to mogu učiniti i na ovoj temi.
Raspravljala sam s blogerima na jednom drugom blogu i jednom od mojih blogoljubimaca blogeru „izvorni_život“ napisala sam da me podsjeća na mene u tim godinama.
Taj komentar je bio napisan sa toplom simpatijom. Doživio ga je kao uvredu. Doživio je isticanje godina kao izdizanje mene na neke visine… shvatio je da se zbog godina osjećam mudrijom od njega. Moj komentar je bio odgovor na njegovu izjavu da ga podsjećam na naivnu Heidi koja gleda ružičasti svijet s Alpa. Ni u peti mi nije bila namjera uvrijediti ga… pa ću to ovoj temi pokušati objasniti.
Bila mi je simpatična ta njegova opaska, pa sam mu pokušala objasniti da „Heidi stil“ nije nešto s čim sam se rodila… nego je nešto što mukotrpno učim godinama. A to je pozitivna misao i tolerancija.
Ovaj blog posjećuje puno blogera mojih godina i starijih od mene pa sam sigurna da će dobro razumjeti o čemu pišem.
Svi se mi kroz život mijenjamo. To je tako prirodno i normalno. Kao što protokom vremena možemo vidjeti promjene na drvetu koje smo posadili na dvorištu… tako ih možemo vidjeti na sebi i na svim drugim ljudima.
Dobro se sjećam svojih reakcija na životne frke sa 16, 20, 25, 30, 35 godina…. i one su se s vremenom mijenjale. Godine mi donose mir i bolju samokontrolu.
Uz to što s vremenom stječemo nova znanja… svakodnevno učimo, i to bitno utječe na formiranje našeg mišljenja DANAS…a koje je često različito od našeg mišljenja prije npr. deset godina. Ta mišljenja DANAS rastu iz istog korijena kao i ono prije deset godina (iz istog sustava vrijednosti)… ali je ono u međuvremenu nadograđeno nekim iskustvima i saznanjima koja smo u tom periodu stekli.
Mijenja nas svaki novi dan, svaki dijalog, svaki susret, svaka minuta koja prolazi… ali svatko od nas može izdvojiti događaje u svom životu koji su nas bitno mijenjali u ovo što smo danas.
Bilo je tu dana i noći… sreće i tuge…. umiranja i oživljavanja… padanja i dizanja….
Ljubim svaku svoju uspomenu… pa i onu ružnu…. jer svaka od njih je moja i svaka od njih mi je važna životna lekcija. Čine li me moja iskustva mudrijom od bilo koga na ovom svijetu?
Ni slučajno. Uopće se ne osjećam mudrom, a kamoli mudrijom od drugih. Mudrost mnogi ne dočekaju… to je privilegija samo onih koji puno, puno rade na sebi i hodaju otvorenih očiju… a ona obično dolazi s lijepom životnom dobi. Do tada možemo biti samo mudrijaši…. kak je bil moj Dudek z Gruntovca. No sve to me odredilo i to sam ja…. koja često preispitujem sebe…. prelistavam svoje uspomene, tražim razloge za svoje pogreške…. Pokušavam svakog dana objasniti sebi samu sebe, ali se isto tako trudim razumjeti ljude oko sebe… i kad ne znam njihove razloge zbog kojih čine greške… pokušavam razumjeti….
Meni Učitelj često kaže: „Dona… bio sam isti takav u tvojim godinama i tada mi je moj stariji kolega govorio da brojim do 50… a ja sam se ljutio i nisam razumio… sada razumijem“
To on meni priča svoj dijalog s kolegom… da me ne bi naljutio, nego mi diskretno daje do znanja da moram malo duže brojati prije no što odreagiram na neku nepravdu ili provokaciju…
Ja sam očito to napisala na pogrešan način… pa me Izvorni pogrešno razumio….. a da mi nije simpatičan… ja mu to ne bih ni napisala… jer bilo bi me baš briga koliko broji….
Ima još jedna priča mog Učitelja:
Jedan Francuski državnik... ne sjećam se sada imena... rekao je:
„Mlad čovjek od 19 godina koji NIJE REVOLUCIONARAN - NIJE NORMALAN... ali i Čovjek sa 59 godina koji JE REVOLUCIONARAN - NIJE NORMALAN!“
Upravo nam ta rečenica objašnjava te promjene koje nastaju s vremenom…. taj mir koji dolazi u zrelo ljeto i pretače se u jesen naših života….
Moji Učitelji broje više od mene… i ja im zavidim na tom miru i samokontroli… ja brojim malo više od onih mlađih… i to je sve tako normalno. To ne znači da je bilo tko mudriji, pametniji, vredniji… nego znači da svaka životna dob određuje naš stil i način ponašanja.
I ako netko blogericu, stariju od sebe usporedi s Heidi na Alpama (ističući naivnost i ružičasti pogled na svijet)… tada valjda ta blogerica ima pravo uz smješak objasniti da ta „Heidi“ nije slučajno nastala…
Izvorni_život, oprosti ako sam te uvrijedila spomenuvši ti godine. Ali još jednom naglašavam da je prekrasno biti mlad i nije mi bila namjera povrijediti te, a još manje poniziti.
Svaka moja pohvala na tvoje zrele i dobre teme bila je iskrena i iz srca…. kao što je iskrena i svaka moja kritika. Ne moramo se slagati na svim temama… ne bi bilo prirodno, ni normalno da svi mislimo isto…. ali u raspravi nema potrebe isticati nečije političke simpatije, uspoređivati ljude s likovima iz dječjih romana i slična čudesa, a kad dobiješ umjeren i dobronamjeran odgovor onda se duriš.

Priča za kraj….

STARI HRAST
Stari je hrast živio na rubu velike šume. Nevrijeme i godine istodobno su se obarale ne njega, ali njega je to jačalo. Rastao je u svojoj uspravnosti odolijevajući svemu što ga je lomilo i kršilo.
No, dođe vrijeme i hrast oboli. Isprva su oboljele i sasušile se tek neke njegove grane. Potom se bolest počela širiti cijelim njegovim bićem. Naposljetku, gotovo se čitavo stablo sasušilo. Tek su vršci njegovih najmlađih grana sačuvali životne sokove.

S hrasta je svake godine padalo mnoštvo žirova. Neke su pojele šumske životinje, neki su tijekom vremena istrunuli i tiho postali zemlja. Iz nekih su iznikli mladi hrastovi. Rasli su i počeli negodovati što im on oduzima životni prostor, otežava suncu da prodre do njih i sve više ih opterećuje svojom starošću.
- Najbolje bi bilo da te ljudi uklone – rekoše jednom.
- Možda im još poslužiš za nešto.

Jednoga dana, kao da su čuli njihovo mrmljanje, ljudi su došli, oborili stari hrast, uklonili s njega dijelove koji im nisu bili od koristi, a sve što su mogli iskoristiti odvezli.

No, dok su obarali stari hrast i uklanjali njegov panj i korijenje, uništili su niz mladih hrastova. Uskoro se na taj kraj oborila oluja i polomila mnoge mlade hrastove koji su se zatekli nezaštićeni na rubu šume.

Stari hrast je iz razbacanih svojih ostataka s mnogo boli promatrao što se događa.
- O da mi je bilo moguće živjeti još barem neko vrijeme – pomisli - zaštitio bih ih svojim životom dok ne dozru da, koliko je moguće, umiju štititi jedni druge i sami sebe.

(Stjepan Lice)


Post je objavljen 19.03.2010. u 14:07 sati.