Tja. Mislila sam da idem samo na inekciju, na kraju je ispalo da je procedura onakva kakva treba bit. Ne znam što mi je bilo da sam mislila da ovaj put neće. Valjda sam se malo previše opustila. A valjda sam i puno bajki čitala.
I tako dođem , stupim u sobu sestara , kažem „dobar dan, ja sam došla na inekciju“.
„E neće to tako „ kažu mi. Ter mi pokušaju izvadit krv. Diš ti izvadit krv nekom ko nije bio spreman za vađenje. Di pitam ja vas?
Pa smo se mučili. I moje vene, i moja krv, i ja, i sestre. Onda sam rekla „odo popit kavu pa se vratim“. I put kafića. Dođem do kafića, a istoga više nema. Nema! Onda uzmem cigaretu, al upaljača nigdje. Pa hodam s tom cigaretom u rukama i tražim nekoga tko puši. Mislim budale! Tražim po bolnici nekoga tko puši?!?!?!?
Onda shvatim pa izađem van kruga bolnice i vidim ženu u autu . Priđem. Ona je već izvadila upaljač pa mi ga pruža. Onda popušim cigaretu, sva zgrčena, strah, strah…bemti vađenje krvi.
Onda se kao hrabro vratim.
Kažem „spremna sam, hoću sestru Luciju“. Ona najbolje vadi, kod nje ništa ne osjetiš. I evo, dovelo mi sestru Luciju, svijete zahtjevna sam znam, al kad me tetoše i paze pa neka iskoristim.
Onda je sve išlo. Lucija je Lucija. Što jes , jes.
Onda je došla moja doktorica pa rekla „e ovako ste se trebali ošišati odmah baš ste zgodni“. Pa je došao doktor pa je pitao kako sam. Pa sam ga pitala "vi se mene sjećate?" "da pregledao sam vas". Eh, tu sam se raspala. Mislim nisam broj. Pa sam mu rekla da imamo iste frizure.
Onda su malo svi pričali samnom (hvala im) , onda rengen i EKG. Čovječe, ljudi ko u priči. Gužva, gužva , gužva. No ja sam bolnički pacjent, na mojem papiru pište HITNO, pa sam nekako smireno dremuckala čekajuć. Stolice udobne, zatvoriš oči i dremuckaš.
Brzo to ide ako nisi nestrpljiv. A ja nisam bila, jer vađenje krvi je iza mene, sve ostalo mogu podnijet. Onda na prijemni da predam uputnicu i prijavim se u bolnicu.
Onda hvataj doktora. E to je već problem. Moraš imat oko sokolovo, bit prisutan i bit okrutno brutalno bezobrazan. Jerbo inače ništa nećeš postić. Pa sam tako, vidjevši ga izdaleka stala na njegov put. „Doktore, sad mene morate pregledat“. Što će jadan. Pa kaže „ajde idemo“.
Onda moraš čekat svoju doktoricu da ti kaže kako i kad ćeš na kemo i da li hoćeš. A budući da me pohvalila za frizuru „ima lijepu glavu, trebala se tako ošišati ranije“ mislim eto, malo da mi digne moral (a o lijepoj glavi neću, sva je četverouglasto uglasta, al dobro prihvatila sam kompliment jedva čekajuć da mi netko nešto lijepo kaže, ja sam ko crna rupa što se komplimenata tiče, samo ih gutam i nikad dosta. Mislim nikad ih ni nema..:)), to ju sve više i više volim, pa mi čekanje nije teško. Doktorica mi je stvarno, ali stvarno predivna. Evo ovim putem joj zahvaljujem na svemu. Ona vjerojatno nije ni svjesna dubine moga obožavanja i dubine moje zahvalnosti. (Ponaša se kao da sam ljudsko biće i mislim da joj je stalo. Zato sam joj zahvalna i zato ju volim).
I onda mi reklo „dežurna sam danas pa ću pogledati nalaze. Vi navečer inekciju, sutra dođite na inekciju , a možda vam promijenim proceduru pa idete u ponedjeljak“. Pa ti znaj! Bemti.
Onda smo otišli na kavu. Pratnja i ja. Meni to ko izlazak. Pa smo malo skitali po dućanima, popili kavu, gledali ljude okolo. Pričali.
Čekajuć sutra…
Post je objavljen 18.03.2010. u 15:17 sati.