(1992.)
poigravaš se sa mnom, šunjaš mojim mislima
ko ponoćni tat koji se vraća u sklonište
gledaš kroz tamu ko mačka tim sjajnim očima
a kada pružim ruke ka tebi više nema te
tim sjajnim očima ti prodireš kroz mrak
kao sjenka se provlačiš niz obalu mog sna
tvoj miris postaje stvaran i ispunjava zrak
svakli novi tren kao da traje tisuću godina
više nisam siguran ni da li bih te volio
jer toliko si mi patnje nanjela u samoći
i da te sretnem ne bih za ljubav molio
bojeći se da i taj san će odmah proći
rat ostavlja tragove čak i u mislima sanjara
mnoštvo pitanja kruže zrakom bez odgovora
u glavi tulum mojih skrivenih podstanara
a jedino ti nestaješ čim se pojavi zora
zašto uopće misliti na tebe usred svega
možda tek da zamijeniš te ružne vijesti i slike
da se bar na tren zaustavim usred bijega
bježeći od samog sebe u nove neprilike
na tren mi se čini da je moj brod potopljen
i da me ti spašavaš tim sjajnim očima
a onda me gazi stvarnost i moj san je izgubljen
a i ti nestaješ sa tim ugašenim snima
Post je objavljen 18.03.2010. u 10:39 sati.