More je bilo prekrasne azurno plave boje koja je doslovce mamila na kupanje.
Mojim plavim očima je poprilično smetalo podnevno sunce stoga sam stavila bijeli šešir čiji je široki obod bio prošaran crnim prugama.
Polaganim korakom krenula sam prema moru gazeći bosim nogama po poput najljepše tkanine mekom pijesku zlaćane boje.
More je bilo osvježavajuće hladno i osjetila sam kako mi uz noge prema gore gmižu izdajnički trnci.
Nisam željela skočiti i zaroniti nego sam uživala polako ulazeći u sve dublju vodu.
Uopće se nisam potrudila skinuti jednostavnu bijelu haljnu koja je sad bila u potpunosti mokra.
Ovo ljeto bilo je jedno od najtoplijih,osjetila sam duboko olakšanje ispremješano sa zahvalnošću kad sam zaronila. Nad mojom glavom na površini plutajući ostao je šešir.
Lagno sam izronila uživajući u savršenom trenutku.
Samo nekoliko sekundi kasnije začula sam smjeh mnogobrojne djece.
Dohvatili su moj šešir te su se trčeći i uz salve smijeha dodavali njime.
Da sam bila lošije raspoložena vjerojatno bi se ljutila,ali sad sam im se samo mogla pridružiti.
Sati su prolazili i kad je sunce palo nešto niže shvatila sam da sam cijeli dan provela igrajući se s djecom mnogo mlađom od mene,iako ni ja sam svojih sedamnaest godina nisam bila previše odrasla. Dopustila sam im da zadrže moj šešir i tek blago mahnula prije nego što sam otrčala u smjeru grada.
Bascilio i nije baš grad,prije jedno veliko selo.
Centar grada je katedrala san Marca. Nije to baš velika katedrala.
Ukrašena je u gotičkom stilu s brojnim šiljastim ukrasima koji kao da prijete nebu.
Kao mala sam to uvijek tako doživljavala,sada znam da šiljci zapravo streme prema nebu,ka Bogu.
Nad glavnim ulazom u katedralu stajala je slika san Marca koja je jednom u velikom požaru gotovo izgorjela.Mještani kažu da je čudo što joj se ništa nije dogodilo,ali to baš i nije istina.
San Marco na toj slici izgleda poput voštane figure koja je predugo stajala pokraj peći.
Na licu su mi se pojavile nekakve bore,a osmjeh mu je rastegnut preko cijelog lica dajući mu zastašujuć izgled kakve kazališne lutke.
Nisam mogla odeljeti,a da mu se ne nasmijem. Da me stara Carla vidjela optužila bi me za bogohuljenje,ali ona sva sreća nije bila u blizini.
Pobrzala sam prema bakinoj kući. Kuća je bila srednje velika od prekrasnog klesaog kamena,ali ipak neugledna. Mogla je biti puno veća,ali moj pokojni djed nije želio veliku kuću nego vrt.
Vrt koji je okruživao kuću održavao je moju uspomenu na pokojnog mi djeda.
I sad kad ga više nema učini mi se da ga vidim kako se nježno brine za ruže,a kad bih ja stupila nogom u vrt osmjehnuo bi mi se i odveo me u najdalji kut vrta.
Njegova ruka segnula bi malo niže prema zemlji i ubrao bi najljepšu kameliju koju je u tom trenu mogao naći. Cijeli sljedeći dan provela bih s tom prekrasnom bijelom kamelijom u svojoj neukrotivoj crnoj kosi.
Sad kad ga više nema vrt je prazniji,ali i dalje živopisan i prepun raznobojnog cvijeća.
Iz kuhinje je dopirao nekakav lijepi miris. U zraku sam mogla osjetiti miris ružmarina i lavande pomiješan s mirisima nekakvog voća.
'' Carmen,jesi li to ti? '' – njen glas odjeknuo je kućom na trenutak nadglašavajući glazbu s radija.
Zapravo sam se zvala Anastasia Carmen Bommbardi,ali moja baka nikako nije voljela to Anastasia.
Moja majka je bila rođena kao ruskinja,a zvala je Jelena Ivanova,za mog oca se udala jednog lijepog proljetnog dana na proputovanju u Francuskoj.
Odonda nikad više nije vidjela svoje roditelje,a što se mog oca tiče njegaova priča je jednostavna.
Odrastao je u Basciliu na Siciliji,a kasnije se preselio u velegrad Firenzu.
'' Anastasia je! '' – doviknula sam i krenula u kuhinju.Tamo sam pronašla svoju baku prezaopeslenu današnjim ručkom i večerom.Zašto večerom? Tog istog dana bio je moj sedamnaesti rođendan,a baka je bila odlučna da mi priredi rođendansku proslavu kakvu Bascilio nikad prije nije vidio.
'' Ah,znala sam da si ti. Idi zaveži vrpce prije nego što cvjećar stigne. '' – užurbanim pokretima dala mi je pregršt crvenih i plavih vrpci.
Primila sam ih namjestivši nezadovoljnu facu,a moja baka koja je uvijek bila mlada u duši mi se samo izbeljila. Doslovce sam prasnula u smijeh i slijedećih pola sata sam se držala za trbuh.
Vrpce koje sam držala u ruci po mom su mišljenju bile sasvim nepotrebne,kao i cijela ta proslava.
Mrzila sam velike bučne proslave,a ovo je trebala biti jedna od takvih.
Baka je postavila ručak na stol za mene i nju. Malo se prevazišla jer je napravila previše,a ja nisam baš bila poznata po tome što mogu puno pojesti baš naprotiv.
'' Umm,ja ću kasnije jesti '' – doviknula sam glumeći preveliku zaokupljenost raspoređivanjem vrpci po stubištu.U Basciliu je bilo jako puno djece i na ovom stubištu su svi bar jednom sjedili.
Mnoge uspomene me vežu za njega i valjda sam mu zato odlučila posvetiti posebnu pažnju ukrašavanja
Moja osobna uspomena je s jednog od mojih brojnih rođendana u djedovom vrtu.
Bilo je to 13.08 kao i svake godine,a vrtom se širio opojan miris ružmarina i lavande.
Pčele su okružile sve grmove lavande i svuda se čulo lagano zujanje.
Na tim istim stepenicama koje su nekoć bile premazane plavom bojom sjedile smo Carlotta i ja.
Moj tata nam se tihim korakom prišuljao s leđa i kad je napokon progovorio Carlotta i ja smo poskočile toliko brzo da nam se zavrtjelo.
On se samo smijao i zatim bez riječi u moje naručje položio veliki uski smotuljak.
Počela sam odmotavati ružni smeđi papir učvšćen grubim hrapavim konopom,a unutra me dočekalo nešto najljepše što sam ikada dobila.
Carlotta je razgroračila oči gledajući veliku lizu u mom krilu položenu na papir.
Nismo je se mogle nagledati.Savršenih intezivnih boja koje se presijavaju na suncu.
Crvena,žuta,zelena i plava . Moja najdraža boja,gotovo identična onoj azurno plavoj s plaže i gotovo identična boji mojih očiju.
Nostalgija me previše ponijela i morala sam se brzo probuditi iz svojih uspomena.
'' Carmen!Odmah dolazi ovamo '' – baka je neumoljivim glasom viknula.Inače je mrzila kada netko ne bi htio jesti.Moja baka zvala se Constantina,ali svi su je zvali dona Tina.
Nekoć u mladosti bila je jako lijepa sada na njenom licu vrijeme se poigravalo.Samo njene sivo plave oči ostale su jednako mlade kao i onog dana kad se rodila.
Uzdahnula sam otputivši se prema stolu.Daljna rasprava nije nikud vodila.
Sjela sam za stol pokušavajući uživati u prilično ukusnom ručku.
Nitko se nikad nije obazirao na moju tvrdnju kako želim biti vegetarijanka i dalje svaki dan na stolu bi me čekao mesni ručak. Jedva sam pojela ručak praćena bakinim budnim okom.
'' Pojela sam! '' – natrpala sam poslijednji zalogaj u usta i ustala od stola.Baka je svrgnula pogled u tanjur i kad se uvjerila da je sve u redu kimnula glavom u znak potvrde.
Vrijeme je po mom mišljenju u potpunosti relativno,ovisi kako ga pokušavate shvaćati.
Ako ćemo tako vrijeme ni ne postoji to je samo sredstvo orjentacije u vremenu.
Ali opet ga ne možemo objasniti,tako da je meni taj dan proletio poput male lastavice pred očima.
Dan je odlazio na počinak,a sumrak je poput predgrupe privremeno zamjenio noć.
Moja baka je iz Guidova dućana,to jest svaštarnice kupila tucet papirnatih lampiona koje sam ja imala zadatak povješati po vrtu.
Vrt je noću izgledao poput začaranog mjesta gdje mogu živjeti samo vile.
Privremenu tišinu remetio je zvuk vode iz fontane.Mali anđeo je držao vrć iz kojeg je voda pljuštala ravno u veliku školjku nad kojom je ''letio''.
'' Dona Tina! '' – uslijedili su bučni poljupci,čestitanja i komplimenti koje se meni nije dalo slušati.
Sve se uvijek svodilo na isto ; '' oh kako si mlada,divna kuća, gdje si kupila tu haljinu,bla..bla..bla.''
To su bili oni cinični i usiljeni potpuno bespotrebni komentari.
Namjestila sam jednako uslijen smješak i počela primati sasvim iste komplimente.
Napokon začula sam onaj glas kojeg sam dugo čekala. Sasvim tihi šapat.
'' Anastasia...'' – njegova ruka primila je moju i osjetila sam kako mi se prema ramenu šuljaju trnci.
Osmjehnula sam se,ovaj put iskreno.
'' Paolo! '' – kliknula sam i zagrlila ga što je je njega poprilično zbunilo.Pretpostavljam da je očekivao pljusku ili tako nešto. Osjetila sam njegovu hrapavu ribarsku ruku na svojoj kosi.
Paolo Colomori bio je sin ribara i moj najbolji prijatelj u djetinstvu.
Više puta me vidio sasvim golu na plaži što ni meni ni njemu nije smetalo,tada.
Sada kad se toga prisjetim pocrvenim sve do ušiju.
'' Mislio sam da te više nikada neću vidjeti ''- izvukao se iz mog zagrljaja i složio ozbiljnu facu.
Da sam znala što mi ima reći vjerojtano mu ne bih dopustila.
Da biste pronašli nešto,bilo što ,veliku istinu ili par izgubljenih naočala najprije morate vjerovati traženje toga ima nekakvu prednost.
Našla sam nešto jednom davno i to me održalo na životu,princip po kojem želim živjeti.
Dugujem svoj uspjeh tom pricipu.
'' Ono što ne znaš ne može ti nauditi ''
Post je objavljen 17.03.2010. u 13:44 sati.