Za pobič iz četiri zida, betona i gradske gužvancije stvarno nije potrebno puno. Ne mora bit ni zamorno, ni daleko. Ne tribaju to bit neke daleke razvikane destinacije. Ponekad je dovoljno uč u auto, dvadesetak minuta vožnje i komadić mira i zelenila je tu.
Solin.



Dok su njih dvi bile male bilo je ovo misto jurnjave, trke, tonbulavanja, skakanja. A sad smo prošetali u miru. Malo je friškasto, čak i nema puno svita. Sili smo na klupu, guštali u suncu. I stvarno nisam mislila ništa slikavat. Ali ove patke su jednostavno počele same dolazit. A nisam imala ni kruh, ni smoki ni štapiće.


Ovaj patak je doša do mene i sve me nešto čudno gleda.
I kao da mi je pokazivao pačju ekipu.

A ova patkica mi je prošetala kraj noga i udobno se smjestila u blizini i grijala na suncu.

Pa je uslijedilo glasno kva…. kva….
Ovo kao da je bio poziv.

I nastala je utrka. Tko će prije.

A on je ponosno gledao.

Kva… kva…. Nema me!
Ha, ha…. Kao malo dite kad pokrije oči i misli da ga nitko ne vidi.

Evo me!

Lagano je pokraj mene proplivala pokazala svoje lipe bojice.


I kako odolit ovome paunu.

Još k tome pravom radoznalcu.

A ovog mališa sam jedva uhvatila.

I na kraju je to ispa pravi fotosešn.
Post je objavljen 18.03.2010. u 08:03 sati.