Prošlo je dosta vremena od zadnjeg posta. Ali u biti samo jedan mali trenutak vječnosti. Mislio sam da više neću pisati. Ma mislio sam ja mnogo toga u zadnje vrijeme. Kako nazvati posljednje razdoblje? Istovremeno vrijeme milosti, ali u svojoj suštini vrijeme tuge. Jer me ovih dana tuga nadilazi. Znam da je kratkog vijeka i da neće potrajati, ali eto, zakucala je na vrata, nepozvana i neočekivana. Ljubav nas kruni, ljubav nas razapinje. To je temeljna istina ljubavi. Bar ovozemaljske. Božja nas ionako nadilazi pa je teško hvatamo jer smo zatvoreni. I postoji taj trenutak kada izgubiš sve što sačinjava tvoj život. Kada jednostavno izgoriš. Tada ili padneš u očaj, izgubiš nit i volju, ili pobjediš samoga sebe i počneš ispočetka. Novo svitanje, novi život... Evo svaki trenutak je ponovno građenje srušenih ideala, srušenih snova, srušenih želja. Svaki trenutak je prkošenje da te razočaranje posve ne preuzme. Svaki trenutak je poput juriša na vojsku divova koji čekaju da te unište. A ti ponovno dižeš zastave, ponovno krećeš u avanturu života. Tuga ostaje u tvojim očima kao svjedok da si iskusio bol koja te promijenila. Ne uništila, samo promijenila...
Post je objavljen 16.03.2010. u 21:19 sati.