Moj župnik u svakoj nedjeljnoj propovijedi ubaci bar jednu zgodnu i neuobičajenu sintagmu, koja mi se onda (do sljedeće nedjelje : ) vrti po glavi, i potiče brojne meditacije i inspiracije...Ostatak propovijedi obično totalno zaboravim : )
Tako je ovaj puta natuknuo, vezano uz prispodobu o rasipnom sinu, u čijim tumačenjima je dosada najveći domet bio da glavni lik zapravo nije raspni sin, već milosrdni otac, no Župnik je ubacio jednu sasvim novu dimenziju...Rasipan je zapravo bio - Otac!!! I to ne rasipan bilo čime - nego vlastitom Ljubavlju!
A ja se s nostalgijom sjetih i svoga Ekvadora, i tamošnjih korizmenih doživljaja - 2009...I tumačenja iste prispodobe, na jedan totalno drugačiji način...
Korizma u misijama 2009
A nađoh i jedan svoj stari tekst, iz svojih prvih misijskih mjeseci i uzbudljivih doživljaja novopečene misionarke početkom 2008. godine:
Istinita prispodoba o izgubljenim kcerima
"Nikada nisam intenzivnije i vise iz prve ruke osjetila prispodobru o izgubljenom sinu, kao neki dan ovdje u Ekvadoru! Nikada svu brigu i strepnju napustenog Oca, ni sav intenzitet srece i radost olaksanja pri novom susretu! Olaksanje koje je istovremno i oprost, i ljubav, i zahvalnost Bogu i novi pocetak!
Naime, nase 4 djevojcice iz internata, od 18 do 12 godina, koje su za bozicne praznike isle doma svojima u 10-ak sati vožnje udaljeni Esmeraldas, na obali, ovih dana su se trebale vratiti nazad k nama u internat, i nastaviti s novim trimestrom. Medjutim, kako u njihovim siromasnim zavicajnim selima, nema ni struje, a kamo li telefona, nismo mogli znati tocan termin njihova povratka i dolaska. Netko od njihove rodbine nam je iz neke govornice okvirno javio kad bi one trebale stici, i doista – to popodne javile su se iz Quita, s autobusnog terminala...A mi smo im rekle da je s. Maritza već krenula po njih, i neka joj samo jave na mobitel gdje se točno nalaze...Misleći da je time sve riješeno...
Sve dok nakon par sati nije opet zazvonio telefon – to je bila s. Lenka, zabrinuta sto nas vec par sati ne uspijeva dobiti telefonom, brinuci se gdje su cure i zasto se jos ne javljaju...Objasnile smo Maestri da je sve u redu, da su se cure javile i da bi svaki cas trebale stici sa s. Maritzom. Odmah sljedeci tren nas je nazvala s. Maritza, zabrinuta i ljutita jer joj nitko nista nije javio...I ona ih vec satima uzalud ceka i trazi po razlicitim autobusnim kolodvorima...
Panika je lagano rasla, pogotovo kad se vec dobrano smracilo, uz uzaludne pokusaje kontakta s nekim od njihove rodbine, od kojih ionako skoro nitko nema telefon...Kad je noc vec prilicno poodmakla, netko se sjetio, i malo nas smirio, kako one imaju neku rodbinu negdje u Quitu – Franciska brata, a Monica sestru...Uz makar blago olaksanje, ipak nas je sve cekala neprospavana noc, uz molitvena dezurstva u kapeli, i nadu da ce se cure ipak ujutro pojaviti, sa svojom rodbinom...
Medjutim, i citavo prije podne od njih ni traga ni glasa, a p. Marzelo iz njihova kraja otisao je obici njihove obitelji, koji isto nisu znali nista, osim da su cure dan ranije sretno otputovale, pa je sad i njih pocela hvatati panika!
Kad je vec proslo i podne, bez ikakvih novosti, blizilo se i zakonskih 24 sata, nakon kojih se moze prijaviti neciji nestanak...Maestra me zamolila da isprintam njihove 4 fotografije (koje sam srecom imala vec spremne za Zdencev projekt kumstava), i s takvim dokumentom se zaputila na policiju, dok su se druge sestre u parovima, s kopijom istog dokumenta, razisle po raznim autobusnim kolodvorima, da se na licu mjesta raspitaju za cure, a ja sam otisla pokrenuti molitvene snage i u Hrvatskoj!
I na kraju je – bas to djelovalo! Jos ne znajuci novosti, pokunjeno i zabrinuto vracajuci se doma, srela sam nase 3 sestre koje su bas isle na molitvu za nekog pokojnika iz susjedstva, i koje su mi prve javile – Radosnu vijest! Za mene u tom trenutku ravnu onoj – iz susreta zena na uskrsno jutro! Cure su se pojavile!!! Taman neposredno prije nego sto je Maestra uspjela prijaviti njihov nestanak na policiju!
Bezbrizne i vesele, nakon ugodnog nocenja, obilnog rucka i popodnevnog druzenja s obitelji Franciscinog brata u Quitu! A nisu se javljale, jer: telefon im nije bio pri ruci, nije im bilo zgodno, nisu imale kovanice itd, itd.
I dok su se u nama mijesali osjecaji ljutnje i zelje da ih dobro izgrdimo, ipak je prevladao neizreciv osjecaj olaksanja, srece i zahvalnosti Bogu! I umjesto zasluzene kazne – redom smo ih grlile i ljubile, skrivajuci suze, i u svoj njenoj biti shvativsi svu dubinu prispodobe o milosrdnom ocu! I najsiri raspon svih njenih osjecaja!
Drina Cavar
Laik Misionar
Quito, 04.01.2008."
A ponešto o istoj temi nam može reći i sam Sveti Otac : )
Post je objavljen 16.03.2010. u 20:12 sati.