Bila dva kamenčića na dnu potoka, svjetlucava, svijetlo-plava, poput neba.
Bili su zadivljeni svojom ljepotom, maštali o tome kako će već ubrzo izaći iz ovog potoka,
gdje su okruženi s drugim bezvrijednim kamenjem, a krasiti će ogrlice prekrasnih dama,
sjajiti na mekim prstima dama, proći će cijeli svijet, ići u najljepša mjesta...
Bili su sigurni u svoju budućnost.
Ma samo je pitanje vremena kada će nas pronaći...
Jednog dana zagrabi nečija ruka u potok, pa digne i ova dva kamenčića.
"Ostajte zbogom, vi bezvrijedno kamenje. Mi idemo, čekaju nas daleki krajevi....!"
Ali ubrzo se oni nađoše među drugim kamenjem u kutiji.
O, kako su bili ljuti i razočarani.
Srditi, bacali se s jedne na drugu stranu kutije.
"Vadite nas odavde, mi smo vrijedno kamenje, mi ne spadamo ovdje..."
Najednom se svo kamenje nađe u cementu.
"O ne.. ovaj glupi odvratni cement... kuda smo zašli ???
Mrzimo ovo mjesto, lopatu koja nas okreće i gura sve dublje i dublje u cement...
...hm.. ovo je samo privremeno... već će uvidjeti našu ljepotu i izvući nas odavde."
I tako su prošli dani, mjeseci.. a oni su još bili zarobljeni na površini staroga zida,
nadajući se da će nekako izaći van.
Tako su se sprijateljili s mlazom vode za kojeg su shvatili da je bezazlen i da im može pomoći.
Nagovorili su ga da što jače udara o kamen, tako da su se malo pomalo odvajali od cementa,
postajali sve slobodniji, dok se jednog dana nisu potpuno odvojili i pali na tlo.
"O kako je ovo bilo mučno za nas, ali dobro je sada...
Sada će nas sigurno netko zamijetiti i pokupiti."
Tako u čekanju, osvrnu se na zid sa kojega su ispali.
"O kakav prekrasan mozaik! "
Na zidu je bio napravljen prekrasan mozaik Isusa od malih sitnih sjajnih kamenčića.
Sav je sjajio na Suncu.
Ali zamjete oni dva prazna bijela mjesta u tom blistavom mozaiku.
Nedostajale su Kristove oči.
Sada im je sve bilo jasno!
Kristove oči – to su bili oni- dva kamenčića prekrasne modroplave boje,
stvorena za nešto najljepše- Kristove oči.
Kako su se sada na tlu, razočarali....
Ujutro, još za mraka, sakristan metući pod, naiđe na dva kamena,
ne videći im razlike, pokupi ih rukom i baci u smeće.
___________________________________________________________________
..da nas Bog ne želi ondje di se nalazimo, ne bi nas tamo postavio...
umjesto gunđanja na svoju sudbinu, bljesnimo punim sjajem igrajući svoju rolu u Božjem filmu zvanom ''Život''...
pa i kad ne vidimo smisao, ili ga nismo svjesni...
imajmo povjerenja u našeg Oca, nismo slučajno ni bez razloga baš tu gdje jesmo....
Post je objavljen 16.03.2010. u 10:40 sati.