VJERNA VIDRAMA
Nikad neću slušati kako plačeš.
Ostavit ćeš to za noći kad ćeš biti sam.
Slušat će te zvijezde i mjesec samotan.
Ti nikad nećeš primiti me za ruku,
snagom odanih.
Moje ptice nad rijekom u zoru
poletjet će same.
I nikad saznati nećeš koliko si me bolio.
U srcu sam dječak.
Vidrama vjerna ko još jedna,
davno prije mene.
Za ljubav ću dati svoju krv, svoju kost,
premostiti provalije koje dijele
ovozemaljsko sa najluđim snom.
I zato probudih se jutros neposlušne kose, očiju sjajnih,
sa velikom željom da zaboravim, da se odmorim...
da žarko ljubim nepoznatog u daljini,
pišem vedre pjesme,
da sve tragove naše ostavim vjetru pustopašnom,
ptici radosnici,
pijesku i žalu na kojem si me ljubio...
u šutnji uvrijeđenoj
kojom si me konačno i napokon izgubio....
Post je objavljen 15.03.2010. u 07:53 sati.