Povijest apsurda
Ako se ikad netko pitao za moje psihičko zdravlje odmah da vas presiječem, nije baš blistavo. Osim toga što ja sama po sebi nisam baš sasvim čitava živim u uvjetima krajnje budalaštine koja stimulativno djeluje na moju budalaštinu.
Kraljica majka, odnosno moja majka žena koja me u mukama rodila i time dobila pravo da me doživotno uveseljava svojim biserima, kao i da unatoč totalnom nemanju kriterija i argumenata na kraju priče bude žrtva. Da. Inače jesam spomenula da su moji apsolutno nemarni?
Ako nisam evo spominjem. Oni su užasno nemarni. Stalno nekog klinca gube. I to ajde da gube pizdarije, ali oni gube kartice, ključeve, materijale za ročišta, ugovore koji sjedaju na naplatu, uplatnice itd, itd. Ne teatar…
Tako je neki dan kraljica majka nazvala s posla. Jesu moje kartice u sobi? Sestra priča s njom na telefon (čujem ja to sve jer majka viče nemilo) i zbunjeno kaže:“evo pogledat ću“. Gledale smo mi tako po sobi. I te njene stvari u kojoj kartice stoje nema nigdje (btw kako se zove ta stvar? Kartičnik?) Uglavnom stvari nema.
Zove ona ponovo. Sister kaže da stvar još uvijek nije locirana. Majka se sjeti spasonosne ideje. Što ako je stvar ispala iza zgrade dok je izlazila iz auta? Kaže sestri da pogleda. Sestra koja je učila za stolom za neki kolokvij još u pidžami (čudno uvijek sam mislila da se piše piđama, ali word kaže da nisam bila u pravu) me tužno pogleda i kaže:“ajde molim te ti idi ja se moram obući i staviti leće“. Nisam ja tako grozna sestra pa sam ipak otišla. Nisam ni tako dobra sestra da nisam psovala pritom i rekla da su svi ludi i ja najluđa jer ih slušam. Izađem van…snijeg do koljena tamo gdje je auto bio parkiran. Ja u patikama. Čarape kratke, snijeg upao u patike…bipolarna priroda moje ličnosti odmah je napravila svoje, malo sam psovala snijeg u čarapama (za što tvrdim da sam imala puno i legitimno pravo), a onda mi je palo na pamet da je ona jadna ahilova i moja lijeva tetiva možda zahvalna jer je na hladnom. Pa sam zašutjela. Naravno stvar nije nađena. Kraljica majka je došla kući. Unezvijerena skroz. Skupa zajebancija je izgubit sve kartice. Što ako ih netko nađe. Što ako ih netko počne koristiti?? Otišla je nazad na posao i pronašla stvar tamo. Došla je kući očigledno smirenija. Rekla sam joj da moje oranje po snijegu ispred ispred zgrade zaslužuje kompenzaciju. Pukla se smijat(Valjda misli da sam duhovita. Ali ja nisam imala namjeru biti duhovita!) Zašto kompenzacija? Jer niste vidjeli kako je odbor za doček aka komšiluk istog trena osvanuo na prozorima. Jedna ruka na telefonu da pozovu doktora (jer je djevojka očigledno skrenula), a s drugom na dalekozoru (valjda da vide koji kurac ta luđakinja radi). Ipak držim da nisam ništa luđa od bilo kog od njih.
Drugi biser u ovih tjedan dana je otac. Naime za njega ne vrijedi da je dovoljno jednom se opeći. Vrč ide na vodu dok se ne razbije. Zašto? Dobio je od temobajla neki sms, aktivirajte opciju neku tamo, besplatni razgovori unutar mreže pet dana. Istina pet dana je bilo besplatno. Nakon toga produženje opcije se naplaćuje 10kn valjda. E on je popizdio:D zvao službe za korisnike:D i tako to. Uzalud (pitaš ko ide, uzalud pitaš…) Dok im je pisao mail o tome kako su lopovi (jok ja misla da žive od altruizma) ostavio je meni na stolu hrpu nekih papirića u formi smeća. Znajući ipak malo bolje papiriće sam mu odnijela u sobu i stavila na vitrinu. I spopadne on mene, pokažem mu gdje je i kažem da ne može ono što mu je od papira kao bitno ostavljati okolo po sobi jer sam isto tako to mogla i bacit. Da bi on na mene digao frku da od mog smeća baš njegovo nađem bacat. Reko ako nisi primijetio nema smeća:D Nije shvatio poantu. Nije ni bitno:D
Mislim da je moja budalaština sasvim shvatljiva. Normalnija ni nisam mogla ispasti
e da
ako dosad niste zaspali smijete škicnit:pokušaji nečeg:D
Post je objavljen 14.03.2010. u 23:29 sati.