prošlo je već stvarno dugo otkako nisam izišla. mislim onako vani, onako među ljude koje ne poznam. dugo već nisam radila neke stvari koje su mi bile tako normalne i prirodne. dugo nisam bila zabrinuta bez razloga. ali evo, vraća se sve. ne znam kakvu ću rutinu uhvatiti u danima koji slijede. proljeće kuca na vrata. ja spavam. ja ne znam što ću od sebe, ja ne znam što ću od tebe, ja općenito jako malo toga znam. mene guta moj strah.
izađem plašljivo iz kuće, nosim samo majicu, bude mi malo hladno, nađem sunce, pravim se da sam mačka, čekam da me sunce ugrije, brojim ljubičice, volim ljubičice, baš sam dijete, oblaci su nisko, pila bih kokakolu, ja bih večer, ja bih ljeto, vino, smijeh, knjigu, stvarno dobru knjigu. ja bih mjesec svog života natrag, slavila bih rođendan, pila bih tomislava, medicu. ne treba mi mjesec, eto ti ga, samo mi vrati tamo gdje sam stala. jer ovdje nisam stala, ja ne znam gdje sam.
kosa mi je narasla.
ako savinem ruku iza leđa mogu je uhvatiti i praviti se da me netko drugi vuče u smjeru suprotnom od onog kojim želim ići. i ta moja, nevjerojatnom dosadom potaknuta zabava jest- ironijo sudbine, upravo ono što se u metaforičkom smislu kod mene stalno događa. ja krenem u jednom smijeru, a ja se priječim da napredujem.
dobila sam kalendar. lijep je. znam da je treći mjesec i da je glupo kao novost spomenuti kalendar. ali meni godina ionako kao da nije počela. ispod njega držim olovku. obećala sam si da ću se planirati.
navečer, kad utihne buka iz drugih prostorija, kad se ugrijem ispod četiri pokrivača, kad sve postane toliko tiho da zaboravim i na tišinu i na dan iza sebe, čini mi se da (ra/sa)stavljam.
Post je objavljen 14.03.2010. u 22:51 sati.