Pahuljama nacrtana snijega
lomim staklene iluzije
što se oko mene skupljaju
za pedeset lipa.
Krvavi tragovi na crvenom nebu
svijetle u nijansi ispijene stvarnosti
zadovoljne prodanim lažima
odmah ispod njih.
Mačevi ukršteno stoje
oko nas i čekaju
da u špaliru prođemo
ispod njih.
Nevin, bijeli put
ostavlja tragove
koje trebam slijediti.
Nijansa sive
uz prstohvat dima
na crnom, oblačnom
nebu stvarnosti
navodi na depresiju.
Zelenilo proljeća
i pokoja djetelina
za sv. Patrika
isforsirano
strše.
Svježina
i šarenilo
u mojoj glavi
su ipak stvarni.
Voda ispire zimu,
kroz oblake zraka sunca
prodire u svijest.
Dosta smo se
igrali skrivača
među drvećem
vlastitog straha.
Kiša i grmljavina
otopila je umor
skriven ispod
blata i bljuzge.
Miriši proljeće
i nevinost cvijeća,
tješimo se ispod
prevelikih kaputa.
Kristali lome svjetlost
u bojama duge.
Nemoguće je opet
postalo dohvatljivo.
Iluzija nije staklena,
mašta je na kraju
ipak bila dovoljna.
Gljive najbolje rastu
nakon kiše.
Kao i boje
nakon ideje.
Post je objavljen 14.03.2010. u 21:17 sati.