Marketing
Iz Manjine đačke sveščice: MAGIČNOST NANINE SEHARE
Prvi put kada sam otvorila ovu kostajničku Seharu odmah me podsjetila na Seharu moje rahmetli nane. Sadržaj u njima gotovo isti. Nešto staro, nešto novo, nešto iz davnina da se sačuva za buduća pokoljenja, da se ne zaboravi. Spoljašnji izgled nanine Sehare nije bio baš nešto očaravajuće lijep. Meni se čak nije ni dopadao. Ali, unutrašnjost! Magično me privlačila. Čak i onaj ustajali zrak u njoj me na neki način opijao. I sad, kad odlutam u taj vakat, osjećaji su isti. On joj je davao, tako mi se dojmilo, još veću tajnovitost.
Ključ Sehare uvijek je bio uz nanu, zavezan i zadiven za pasom. Mi, djeca smo znali svaku sitnicu šta ima unutra, ali zbog tog ključa uvijek smo mislili da je Sehara nedovoljno istražena. Zato. kad god bi upratili da je nana zaspala, nekako bi se dočepali ključa i išli provjeravati da nismo štogod propustili. U naninoj Sehari bile su dimije, bluza i šamija za mevlud, zamotani u bijeli papir, pečeni šećer za kafu kad ne bi bilo kocke, u jednom fišekčiću svilene bombone koje bi ona nama ionako dala. U jednoj manjoj kutiji fotografije i lični dokumenti, još jedan stari prazni fišek na kojem je ustvari rukom bio ispisan kupo-prodajni ugovor. Bio je tu još jedan zamotuljak i na samom dnu dukat žut, njezine rahmetli matere, koji j čuvala za mene.
Jedanput sam razmotala onaj nepoznati zamotuljak. Kao da i nisam. Ništa mi nije bilo jasnije. Komad robe nepoznata oblika, takav, a ni sličan, nisam vidjela da ikad iko nosi. Kako je to bila moja tajna da provirujem u Seharu nisam nikog ni mogla pitati šta bi to moglo biti. Kad je nana preda mnom otvorila Seharu da provjeri onaj dukat, iskoristim priliku i upitam: "A šta je ovo?" Ona me umiljato pogleda, a potom reče: "To je moj zadnji zar“. Ma, kakav zar mislim se ja, nimalo mi ne liči ni na kakvu zavjesu. Vidjevši da sam zbunjena sama mi poče objašnjavati.: "To su nekad žene nosile preko sve odjeće kad su izlazile u javnost. Bila je tu još i peća koja se nosila preko lica i bila je od tanjeg materijala. Zar je prekrivao odjeću i ženu u cijelosti i nije se mogao niti naslutiti ni trag ženstvenosti. Bilo joj je veli jako teško kad je morala skinuti zar. Sa rukama nije znala šta bi a kamoli izaći u javnost bez tog pokrivala. Pozvali su ih u odbor ili dom vlasti a ja samo mogu pretpostaviti da je to bio tadašnji AFŽ. Održali im nekakvo predavanje od čega je malo koja žena išta razumjela. Izuzev da odatle neće izaći u zaru. Nastala je tišina. Između žena izašla je poznata i priznata hanuma (Mehmedovca - Kazazovka) skinula zar i prebacila preko ruke.Za njom su krenule ostale žene Kostajnice, mnoge sa suzama u očima.
Nana je sa sjetom smotala zar i vratila na dno sehare.Eto, tako je emancipacija ulazila u Kostajnicu.
Post je objavljen 14.03.2010. u 11:28 sati.