Izjurila je iz stana, brzinom munje strcala niz stepenice svoje zgrade. Nesto ju je vuklo vani. Kada je izasla nije nasla nista, osim par parkiranih auta, stare ulicne svjetiljke ispred ulaza, te nocne tame koju je koliko toliko sjaj mjeseca cinio svjelijom.
Ali nesto nije bilo isto. Nije to bio zrak kao i svake druge veceri, nije mjesecina bila kao svake druge veceri. Mjesec jest bio pun, ali to ju nije cudilo, vise ju je cudilo sto oblaka nije bilo koliko prethodnih noci. Zrak... zrak je mirisao cudno. Cim je izasla vani ispred zgrade i udahnula samo jednom zrak iz vana, obuzela ju je nostalgia. Stajala je tako ukocena, zaklopljenih ociju nekoliko minuta ponesena sjecanjima koje je izazvao miris zraka.
Sjecanje na to doba u njoj je budilo vec davno zaboravljeni osjecaj ispunjenosti, srece. Poslije nekoliko mjeseci, kada se ona najmanje nadala, nesto joj je izmamilo smijesak na lice, malen, ali dovoljan da osjeti srecu, ljubav koju je nekada nosila u sebi.
Hladnoca je prostrujala njenim tijelom, otvorila je oci, pogledala svjetiljku, sjela na klupu ispod nje i pogledala mjesec. Ponovo je zaklopila oci da se prisjeti onih najljepsih trenutaka koje je osjetila u svojoj proslosti kada je zrak mirisao ovako.
Dosao je on, momak smedje kose, plavih ociju, andjeoskog osmijeha. Sjeo je kod nje. Ona ga je poznavala. Bio je to on, osoba koju je voljela vise od svih, od same sebe, osoba kojoj je pruzila sve a na kraju ostala bez njega. Sjeo je pokraj nje, zagrlio ju, rekao joj da mu je nedostajala mnogo i da se kaje za sve sto je ucinio.
Njena crna kosa kao noc sijala je neobicnim sjajem na mjesecini te noci, smedje oci su bile ispunjene suzama..Bio je to odsjaj srece u njenim ocima. Nije progovorila ni rijec, samo mu je pala u zagrljaj, kao da je samo to cekala.
Poljubio ju je. Bio je to poljubac koji je mogla samo sanjati, poljubac koji nece ni s kim vise dozivjeti, unikatan poljubac. Njegove meke usne polahko su dodirnule njene usne. Osjetio je hladnocu njenih usana, ali ona nije potrajala dugo.
Nesto joj je palo na glavu, hladnoca je sve vise strujala njenim tijelom. Otvorila je oci, bio je to snijeg. Sve joj je bilo jasno. Ostala je sjediti iako se smrzavala i posmatrala mjesec sa osmijehom na licu.
Iako je sve to bilo samo sjecanje, koje je doslo zahvaljujuci cudnom mirisu zraka, njoj je mnogo znacilo. Osmijeh na lice joj se vratio. Shvatila je neke stvari. Shvatila je da proslost ne moze vratiti, kao ni njega. On je mrtav,mrtav za nju, ona je ziva i mora nastaviti sa zivotom. Uvijek je govorio da ne zeli nikad da je gleda tuznu..
Jedino sjecanje na njega ce joj biti prvi snijeg svake godine, taj neobicni miris zraka, pun mjesec i ulicna svjetiljka sa klupom ispod, na kojoj su provodili najvise vremena.
Ustala je, zapuhao je polagan topao povjetarac, znala je da je to on. nije htio da joj bude hladno. Utrcala je u zgradu i ustrcala uz stepenice, usla u stan, zatvorila vrata, stavila vodu za caj da prokuha i sjela pokraj prozora.
Dok je vani snijeg polagano padao i tako sve vise zatrpavao ulice grada, ona je u svom malenom stancicu, pokraj prozora sjedila umotana u deku sa soljicom caja u ruci, njene misli su i dalje bile upucene njenoj voljenoj i nikad zaboravljenoj uspomeni
Post je objavljen 13.03.2010. u 22:36 sati.