Puno je ljepše bit bolestan kad si dijete i živiš s roditeljima, pa taman da je život tamo dno svijeta. Kad si bolestan, dobiješ juhicu, lijekove i sve pičke materine. Kad mnogo godina kasnije živiš sam, nemaš za lijekove, nemaš juhicu i imaš samo glavobolju, nosocur, podočnjake, podnosnjake, sve najgore. I onda se naravno, vraća depresija dna koja podsjeća na dane kad si ili bio dijete, ili bio u nekakvoj vezi gdje si se mogao oslonit na nekog u ovim situacijama, ili kad si imao prijatelje koji nisu imali djecu, nisu bili sebična dna koja su brinula samo za sebe i slično. Što me podsjeća na to da sam nedavno eto, izgubio dvoje prijatelja jer su se upoznali. I sad su oni u sretnoj vezi i nisam ih vidio dugo, a ni neću, jer imaju vremena samo jedan za drugog. Oni to, naravno, ne vide, a ja bi bacio bombu. Jer nakon godina prijateljstva, ti prestaješ bit prijatelj zato jer se oni mogu jebat i družit i sretni su, a svi momenti u kojima si ti bio uz njih nisu jebeno bitni. Dragi bivši prijatelji, jebite se, jebite se iznimno snažno.
A ovako to izgleda jebiga, dok imaš određeni broj godina. Krepaješ solo doma i u biti ljudima puca kurac jer imaju svoja sranja. I svijet je drek, ali to je oduvijek, a ja imam temperaturu.
Post je objavljen 13.03.2010. u 02:39 sati.