Majda Rijavec i Dubravka Miljković
Izdavač: Ljubičasti šešir
'Ako nešto možete učiniti, ili sanjate o tome da to učinite, započnite. Smjelost ima u sebi genijalnost, moć i magiju'. Goethe
Koliko puta smo vjerovali kako nešto ne možemo učiniti. Kako nemamo dovoljno sposobnosti i kako to jednostavno nije za nas. A onda smo, kad nas je život prisilio da ipak pokušamo, shvatili kako to uopće i nije tako teško. Kako nam je samo nedostajalo samopouzdanja. A da nas život nije prisilio na to i dalje bismo vjerovali da to – ne možemo.
Život nam ponekad učini uslugu i natjera nas da učinimo i ono za što inač enikad ne bismo smogli hrabrosti. No, koliko puta odustanemo do nekih stvari, želja i ciljeva jer smo uvjereni daih ne možemo ostvariti. A možda bismo mogli – samo kad bismo pokušali. Ne možemo očekivati da nam život uvijek pomogne i da nas dogura do zida. Ponekad se do zida moramo dogurati sami. To nije uvijek lako, ali možda vas neka od priča iz ovog dijela knjige potakne da napravite onaj mali ali odlučujući korak. Možda ćete uspjeti ostvariti ono što želite. Možda i nećete. No ako ne pokušate, što će se od toga dogoditi – nikad nećete znati.
'Ljudi koji previše razmišljaju prije negoli načine korak, provest će život na jednoj nozi'. A. De Mello
Ništa nam nije istodobno ni bliže ni dalje nego istina o nama samima.
Neka se žena borila sa smrću. Iznenada je imala osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred sudačkim stolcem.
Tko si ti? Upita je glas.
Ja sam gradonačelnikova žena, odgovori ona.
Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
Ja sam majka četvero djece.
Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.
Ja sam učiteljica.
Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
Ja sam kršćanka.
Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.
Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i uvijek pomagala siromašnima.
Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
Tako je to išlo dalje. Štogod odgovorila, činilo se da nije dala zadovoljavajući odgovor. Vraćena je na zemlju. Kad se oporavila od bolesti, odluči pronaći tko je zapravo ona.
A kad ste se vi zadnji put upitali Tko sam ja? Ne čija sam žena, čija sam majka, što sam po zanimanju i koje sam vjere. Nego – Tko sam doista ja? Nemojte čekati sudački stolac da biste pokušali odgovoriti na to pitanje.
Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj Providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo poput eksplozije. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnu strahu bježe amo – tamo, i saznao da je pukla brana i rijeka se izlila iz korita. Voda na ulici je počela rasti. I u svećeniku je počela rasti panika, ali on reklne samomu sebi:
Upravo sastavljam propovijed o Providnosti i evo prilike da vidim što propovijedam. Neću bježati s ostlaima. Ostat ću ovdje i čekati da me spasi Božja Providnost.
Baš kad je voda već došla do njegova prozora, prolazio tuda čamac pun ljudi:
Dođite velečani, zvali ga oni.
A ne, djeco moja, odgovori svečenik s povjerenjem. Uzdam se da će me spasiti Božja providnost.
Svećenik se ipak popeo na krov. Kad je voda doprla do krova, prolazio tuda drugi čamac. Opet ljudi pozvali svećenika da im se pridruži, no on opet odbio. Popeo se sada na vrh zvonika. Kad mu je voda doprla do koljena, stiže do njega neki časnik u motornom čamcu, poslan da ga spasi.
Ne hvala, časniče, reče svećenik mirno se smješeći. Vidite, uzdam se u Boga. On me nikada neće napustiti.
Kad se velečani utopio i došao u nebo, najprije se potužio Bogu:
Pouzdao sam se u Tebe. Zašto nisi ništa poduzeo da me spasiš?
A Bog mu odgovori: Poslao sam ti tri čamca.
Jeste li i vi možda trenutno tužni i nesretni i čekate da se dogodi nešto što će vas spasiti? Postoji li nešto što ovaj čas možete učiniti za sebe, a da vam bude bolje? Ili ćete se nastaviti utapati dok čamci prolaze kraj vas?
Kao i antilope, i većina od nas bježi od opasnosti i kao rezultat toga nikada se ne oslobodi svojih strahova. Kad bismo se suočili sa strahovima i trčali prema mjestu s kojeg se čuje rika, mogli bismo ih razriješiti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu.
Kad ne bismo u svom razvoju imali nikakve prepreke, bili bismo osakaćeni. Nikad ne bismo postali onako snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.
'Život predstavlja niz problema. Možemo kukati nad njima ili ih možemo rješavati.' M.S.Peck
Neki životni problemi doista su teški. Ali najčešće postoji izlaz – biti puno bolji i puno sposobniji. I najveća pomoć mogu biti riječi – Ne mogu ti pomoći. Moraš se izboriti sam.
Postoje snovi koje su drugi sanjali za vas i postoje oni koje ste sanjali sami za sebe. Koje želite ostvariti? Pokušajte ipak sa svojima vlastitima.
Život nije grčka tragedija, niti smo mi glumci u njoj. Ne možete li otkriti pozitivnu stranu stvari, pokućajte naći – smiješnu!
Punih jedanest godina radio sam na pošti. Od svoje tridesetdevete godine pa do pedesete. Bio sam uvjeren da će me rad na pošti dotući; jednostavno nisam više mogao izdržati. Tada sam odlučio da ću postati profesionalni pisac... Ljudi su znali da sam dao otkaz pa su me počeli žaliti i još više mi otežavati život. Moja stanodavka je rekla: zaboga, ti mora da si poludio. Napustio si stalno namještenje i doveo u pitanje i mirovinu. Zbilja sam se počeo pitati nisam li sasvim poludio... Trebalo mi je svega devetnaest dana da napišem cijelu knjigu, u siječnju 1970.godine...
Charkes Bukowski, Pošta
'Svi koji nas ne mogu stići, uvijek kažu da smo – zalutali'. Ebner-Eschenbach
Put od tisuću milja započinje – prvim korakom. Rekao je to kineski filozof Lao-Tze, a vama preostaje samo da taj prvi korak i učinite. Dakle, koji je prvi korak kojiveć danas možete učiniti na putu prema svom cilju? Ne sutra, ne u ponedjeljak, ne sljedeći mjesec – nego danas.
Neka je 43-godišnja žena došla kod psihijatra. Žalila se na nedostatak razgovora i monotoniju u braku. Upitao sam ju što bi radila da ima neki lijepi cvijet u tegli?
Začuđeno je zatresla glavom, kao da joj nije jasno kakve bi ovo imalo veze s njezinim brakom, a onda je počela:
Prije svega redovito bih ga zalijevala. Poslije šest mjeseci ili godinu dana , promijenila bih teglu i cvijeće posadila u novu zemlju. U međuvremenu bih možda jednom pognjojila staru zemlju. A teglu bih stavila na dasku ispred prozora, tamo gdje ima dovoljno sunca.
Tu sam je prekinuo i upitao: A što činite sa svojim brakom?
Jeste li danas osobi s kojom živite rekli nešto lijepo? Ili ste možda nešto lijepo za nju učinili?
'Budite uporni. Ništa ne može promijeniti upornost. Talent neće – svijet je pun neuspješnih talentiranih ljudi. Genijalnost neće – svijet je pun neshvaćenih genija. Obrazovanje samo po sebi neće – svijet je pun obrazovanih propalih ljudi. Upornost i odlučnost su svemoćni.' Calvin Coolidge
Bogataš koji je jako volio mačke zamolio je slavnog Zen slikara da mu nacrta jednu sliku mačke. Slika je pristao i rekao čovjeku da dođe za tri mjeseca. Kad se čovjek nakon tri mjeseca pojavio, slikar je izjavio dacrtež još nije gotov i rekao mu da dođe za naredna tri mjeseca. To se ponovilo nekoliko puta. Nakon godinu dana, čovjek se pobuni. Slikar uze kist i s lakoćom i gracioznošću, u jednom pokretu, nacrta mačku – najljepši crtež koji je čovjek idad vidio! Bio je iznenađen. A onda s ljutne:
Pa trebalo ti je samo trideset sekundi za taj crtež! Zašto sam morao čekati godinu dana, upitao je.
Slikar bez riječi otvori ormar iz kojega ispade, ma valjda tisuću – crteža mačke.
Sjećate se kad ste zadnji put odustali nakon prvog ili drugog pokušaja jer vam nije išlo? Koliko puta ste vi spremni nacrtati jednu te istu mačku?
Pokušate li nešto učiniti možda nećete uspjeti, no ne pokušate li, sigurno nećete uspjeti.
Za odustajanje je uvijek prerano.
Dvije su žabe upale u lonac pun mlijeka. Prva, vidjevši kako joj nema spasa izvući se iz bijele tekućine, prepusti se sudbini i potone. Drugoj se taj pristup nije dopao. Plivala je i plivala... Mlijeko se ukiselilo, pa usirilo; stvori se dovoljno čvrsta podloga s koje je mogla odskočiti iz lonca.
Koliko ste vi dugo spremni plivati?
Nije važno jesi li nokautiran, važno je dižeš li se?
Neuspjeh je samo jedna stepenica prema uspjehu. Ali moramo se nastaviti penjati.
Kineski znak za riječ 'kriza' sastoji se od dva znaka. Jedan znači opasnost, a drugi šansa ili prilika.
Jednog je znanstvenika – istraživača koji je otkrio više značajnih stvari u medicini, novinar upitao čemu pripisuje svoju veliku kreativnost. Odgovorio je da, prema njegovom mišljenju, sve to potječe od jednog iskustva s majkom kad su mu bile neke dvije godine. Pokušao je iz frižidera izvaditi bocu mlijeka, no ona mu je iskliznula iz ruku i pala na pod, a mlijeko se razlilo po cijeloj kuhinji; bilo je to cijelo more mlijeka.
Kad je majka došla u kuhinju, umjesto galame, držanja predavanja i kažnjavanja rekla je:
Robert, kakv si prekrasan svinjac napravio! Nisam još nikad vidjela toliku lokvu mlijeka. Dobro, šteta je učinjena. Hoćeš li se sad malo igrati u tom mlijeku prije nego što ga počistimo?
Naravno da je htio. Nakon par minuta, mama je rekla:
Znaš Roberte, kadgod napraviš ovakav svinjac, trebaš ga počistiti i sve treba biti kao što je bilo. Dakle, kako bi to volio učiniti? Imamo spužvu, ručnik ili krpu; šta hoćeš?
Izabrao je spužvu, pa su mama i on zajedno pokupili mlijeko i očistili pod.
Znaš, rekla je potom mama, ovo sad je bio jedan propali pokus toga kako malim ručicama nositi veliku bocu. Idemo na dvorište, napunit ćemo bocu vodom i vidjeti možeš li otkriti način da ju nosiš bez da ju ispustiš.
Naučio je da su pogreške samo prilike za učenje nečeg novog, a što je, na kraju krajeva, svrha znanstvenih eksperimenata.
Otac i njegov sin penjali su se planinom. Iznenada, sin se spotakne i padne, ozljedi se i vrisne Auuuu! Na svoje iznenađenje, negdje iz planine začuje glas koji ponovi Auuuu!
Tko si ti, upita mali radoznalo.
Tko si ti, stigne odgovor.
Strašan si, zaviče opet klinac.
Strašan si, odgovori planina.
Kukavico, vikne mali.
Kukavico, ne osta mu planina dužna.
Tata, pa što je to, upita oca.
Pasi sad sine – reče otac umjesto odgovora i zaviče:
Najbolji si!
Najbolji si, vrati mu planina, a otac nastavi:
Ljudi ovo ovu jekom, ali to ti je zapravo život. Vraća ti sve što kažeš ili učiniš: život je jednostavno odraz naših djela. Želiš li više ljubavi u svijetu, stvori više ljubavi u svom srcu. Želiš li više uspjeha u svom timu, poboljšaj svoja znanja i vještine. To vrijedi za sve, sva životna područja, život će ti vratiti sve što si u njega uložio.
Život nije slijed slučajnosti, nego odraz tebe samoga.
Odustati na prvoj prepreci nije neko veliko dostignuće. To može svatko. Ali ustrajati unatoč poteškoćama mogu samo neki. U koju se skupinu želite ubrojiti?
Dva su anđela na svom putu zastala da prenoće u kući neke bogate obitelji. Članovi obitelji bili su grubi prema njima: nisu im dopustili da spavaju u gostinjskoj sobi, već su ih smjestili u podrum. Dok su si u jednom kutu pripremali na podu ležaj, stariji anđeo ugleda neku rupu u zidu i – popravi je. Kad ga je mlađi upitao zašto to čini, stariji mu odgovori:
Stvari nisu uvijek onakve kavima se čine.
Iduće noći anđeli stignu na konak u kuću siromašna, ali neobično gostoljubiva seljaka i njegove žene. Nakon što podijeliše skromnu večeru, seljak ponudi došljacima da prenoće u njegovoj postelji – kako bi se dobro odmorili. Rano ujutro anđeli se spreme na put, a seljak i njegova žena ostadoše u suzama: njihova jedina krava čije im je mlijeko bilo jedini izvor prihoda – te je noći bila uginula.
Mlađi je anđeo bio bijesan! Upitao je starijeg kak je mogao dopustiti da se takvo što dogodi.
Onaj prvi čovjek je imao sve, a još si mu i pomogao. Ovi nisu imali skoro ništa ai to su bili spremni s nama podijeliti, a ti si dopustio da im ugine krava!
Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine – odgovori stariji anđeo. U onoj rupi u podrumu bilo je zlato. Zatvorio sam ju i onaj pohlepni čovjek neće nikad pronaći to zlato. A dok smo spavali u seljakovoj postelji, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Umjesto nje, dao sam mu da odnese kravu. Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.
Prije nego se naljutite zbog nečijeg ponašanja – stanite i razmislite. Možda postoji i neko drugo obrazloženje osim onoga koje vam je prvo palo na pamet.
Nije loše imati skupe stvari i uživati u njima. No možda ne bismo smjeli zaboraviti da postoje i druge dobre stvari u životu – koje ne koštaju ništa.
Jedan je bračni par proslavljao pedeset godina zajedničkog života. Pri doručku žena pomisli:
Pedeset godina vodim računa o svom suprugu i uvijek njemu dajem koru, a sebi uzimam sredinu. E danas ću sebi priuštiti koru.
Namaže si maslac na koru, a suprugu pruži sredinu. On, sav razgaljen, reče:
Baš si me obradovala ljubavi. Pedeset godina nisam jeo sredinu kruha, uvijek vjerujući kako ju ti više voliš.
Umjesto da pokušavate čitati misli druge osobe, zašto je ne biste jednostavno pitali što želi. Jednostavnij je i sigurnije. Da se ne biste nakon 50 godina našli u čudu.
'Ono što je iza nas i ono što je ispred nas, sitnica je u odnosu na ono što je unutar nas.' R.W.Emerson
Zašto ne biste i vi dopustili vašem nesvjesnom umu da vam bude prijatelj?
Našao neki čovjek jaje orla i stavio ga pod kvočku. S pilićima se izlegao i orlić. Rastao je poput pileta: kvocao i kokodakao; čeprkao po zemlji tražeći crve, maha krilima i uspijevao poletjeti po par metara.
Prošle su godine. Jednoga dana ugledao je, sad već ostarjeli orao, iznad sebe u zraku veličanstvenu pticu.
Tko je to, upitao je.
To je kralj ptica, orao, odgovori mu susjeda. On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji, mi smo kokoši.
I tako je orao, misleći da je kokoš, kao kokoš živio i kao kokoš uginuo.
Koliko orlova vidimo oko sebe koji vjeruju da su kokoši i ponašaju se tako? I nismo li možda i mi jedni od njih? Možda možemo letjeti ali nam nije ni palo na pamet da pokušamo.
Jedan menadžer koji se bavio prodajom cipela poslao je svoja dva trgovačka putnika na mali pacifički otok. Prije nego su otputovali zatražio je da mu brzojavom jave kakva je situacija na otoku s obzirom na mogućnost prodaje.
Jedan trgovački putnik otišao je na sjeverni, a drugi na južni bio otoka. Ubrzo su stigla dva brzojava. U jednom je pisalo: Loše vijesti, domoroci ne nose cipele, a u drugome: Dobre vijesti, domoroci ne nose cipele.
Da, netko u svemu vidi problem, a netko priliku. Za nekog je čaša napola prazna, a za nekog napola puna.
Jeste li vi kupili tepih, ili je tepih kupio vas?
Nađi posao koji voliš i nikada nećeš morati raditi.
Neki je miš gledao kroz rupu u zidu kako seljak sa svojom ženom otvara kutiju sa mišolovkom.
Otrči u dvorište vičući: u kući je mišolovka!
Kokoš, svinja i krava pravili su se da nije njihov problem. I tako se miš pokunjen vrati u kuću. U noći škljocne mišolovka i žena otrči da vidi šta se ulovilo. U tami ne vidje zmiju otrovnicu koja ju je ugrizla. Muž je odvede u bolnicu, a iz bolnice vrati se sva u groznici. Muž joj skuha juhu zbog koje je nastradala kokoš, a kako je kuća bila puna susjeda koji su je obilazili, da bi ih nahranio, uskoro nastrada i svinja. Uskoro je umrla, pa je zbog velikog pogreba da bi nahranila toliko ljudi stradala i krava.
I tako, kad slijedeću put čujete kako netko ima problem pa mislite kako vam je to, istina, žao, ali vas se zapravo uopće ne tiče, sjetite se: kad najslabiji od nas ima problem, svi smo ugroženi.
Kaže se da sudbina svaki put kad jedna vrata zatvori, neka druga istovremeno otvori. Možda ste trenutno nesretni zbog nekih vama zatvorenih vrata. Pogledajte oko sebe. Jesu li se neka druga možda otvorila?
Ne možemo riješiti probleme istim načinom razmišljanja kojim smo ih stvorili. Albert Einstein
Da sam barem viša; da sam barem niža; da bar imam plave oči... Neke stvari sigurno možete promijeniti a neke baš i ne. Ne tražimo da se pomirite s njima, nego da krenete i stepenicu više: otkrijte zašto su dobre za vas.
Lako je! Sav se život sastoji od izbora. Kad odstraniš nebitno, svaka je situacija izbor! Uvijek biraš kako ćeš reagirati u nekoj situaciji. Biraš kako će ljudi utjecati na tvoje ponašanje. Biraš hoćeš li biti raspoložen dobro ili loše. Biraš kako ćeš živjeti.
Nitko neće doći da vam popravi život – ako ste s nečim nezadovoljni, prihvatite se posla.
Ako već ne nosimo tri sita istine, dobrote i nužnosti i prosijavamo svoje riječi prije nego ih izreknemo, mogli bismo barem nositi cjediljku za juhu. Da procijedimo barem one najkrupnije, najteže riječi.
Jednog dana neki turist posjeti poznatog rabina. Začudi se kad vidje da se njegova kuća sastoji od samo jedne sobe pune knjiga. Od namještaja je imao samo stol i klupu.
Rabi, gdje ti je namještaj, upita turist.
A gdje je tvoj namještaj, upita rabin.
Moj namještaj, začudi se turist, pa ja sam samo u prolazu.
I ja sam u prolazu, reče rabin.
Da svi smo samo u prolazu. Što osim namještaja ostavljate za sobom?
Stvoritelj okupi sva svoja stvorenja, pa reče:
Želio bih skriti jedno znanje od ljudi dok ne budu spremni za nj. To je činjenica da sami stvaraju svoju stvarnost.
Daj to znanje meni, reče dupin, ja ću ga skriti na dno oceana.
Ne, odgovori Stvoritelj. Jednog će se dana ljudi spustiti na dno oceana, i pronaći ga.
Onda ga daj meni, reče medvjed, ja ću ga sakriti visoko u planini.
Ne, zaniječe Stvoritelj. Jednog dana popet će se i na vrh planine i pronaći ga.
Ja ću ga uzeti i odnijeti na Mjesec, predloži orao. Ondje ga nikad neće naći.
Hoće, spremno ga prekine Stvoritelj. Jednog dana stići će i na Mjesec pa će ga pronaći.
A onda ustane stara krtica. Svi se stišaju. Znali su da ona, iako nema oči, živi u grudima Majke zemlje i vidi duhovnim očima.
Sakrij znanje unutar njih samih. I stvoritelj tako učini.
Ne tražite dakle znanje u dubinama oceana, na vrhovima planina ili na Mjesecu. Ono je u vama.
Neki čovjek sjedio je jednom sa mnom u istom odjeljku vlaka. Na svakoj je stanici ustajao i zabrinuto pogledavao kroz prozor. Promrmljao bi naziv stanice i opet sjeo uzdišući.
Nakon četiri-pet stanica nabliži ga suputnik zabrinuto upita:
Nešto nije u redu. Činite se jako uznemireni. Čovjek ga pogleda i reče:
Pravo da vam kažem, odavno sam trebao promijeniti vlak jer idem u pogrešnom smijeru. Ali ovdje je tako toplo i dobro se osjećam...
Sve vam je jasno, ali – neda vam se?
Bio jednom jedan dječak vrlo loše naravi. Otac mu je dao vreću punu čavala i rekao da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan čavao u ogradu.
Prvog dana dječak je zakucao 37 čavala u ogradu. U slijedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je kako mu je lakše kontrolirati svoju narav nego ukucavati čavle u ogradu.
I dođe dan da uopće nije bjesnio. Pohvali se ocu, a on mu reče da svakoga dana kad uspije kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde izvuče jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana, dječak je mogao reći ocu kako je počupao sve čavle. Otac uzme sina za ruku i odvede ga do ograde:
Dobro si to učinio sine. Ali pogledaj sve te rupe na ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu izrekneš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, poput rupa u ovoj ogradi. No čovjek nije ograda. Ako ga ubodeš nožem i nakon toga mu i stotinu puta kažeš kako ti je žao, rane ostaju.
Neki se stariji stolar spremao u mirovinu i o tome obavijestio svog poslodavca. Poslodavcu je bilo žao šta gubi najbljeg radnika, pa ga zamoli da sagradi još samo jednu kuću. On pristane, ali srcem je već bio u mirovini. Sve što je radio bilo je traljavo, i izabrao je loš materijal.
Kad je bio gotov, poslodavac mu svečano uruči ključ kuće, bio je to poklon.
Kojeg li šoka, i koje sramote. Da je barem znao da kuću gradi za sebe, sve bi drugačije napravio. A sada mora živjeti u ovoj koja baš i nije nešto.
Tako mi to radimo. Gradimo svoj život ne pazeći što radimo. Ulažemo malo umjesto onog najboljeg. U kritičnim se trenucima ne trudimo najviše što možemo. A iznenađeni budemo, čak šokirani kad shvatimo što smo učinili i da sada trebamo kusati što smo skuhali. Gradite pametno.
Jednog dana Tom Watson, osnivač IBM-a, doznao je da je jedan od njegovih glavnih ljudi napravio katastrofalnu pogrešku koja je IBM stajala 10 milijuna dolara. Bio je pozvan kod Watsona na razgovor i čim je ušao u ured rekao je: Pretpostavljam da želite moju ostavku. Ovaj ga je pogledao i rekao:
Mora da se šalite. Upravo smo potrošili 10 milijuna dolara na vaše obrazovanje.
Obrazovanje nije trošak, nego investicija.
Ne govori Napravit ću kad budem imao vremena. Tko kaže da ćeš imati vremena? Židovska poslovica
Granica koja dijeli uspjeh od neuspjeha može se izraziti u tri riječi: nisam imao vremena.
Ono što se može učiniti bilokad, neće se učiniti nikad. Škotska poslovica
Priroda je stvorila vrijeme kako bi spriječila da se sve stvari dogode istovremeno. U zadnje vrijeme to izgleda više ne funkcionira.
Pobrini se za minute, a sati će se pobrinuti sami za sebe. Nizozemska poslovica
Rimljani nikad ne bi imali vremena osvojiti svijet da su prije toga morali naučiti Latinski. Heinrich Heine
Tko jeizgubio mjesec, nije izgubio godinu. Portugalska poslovica
Žalim se jer... ali to znači i ...
- imam tinejdžera koji se žali što mora prati posuđe - da je kod kuće, a ne na ulici
- moram platiti porez - da sam zaposlena
- mi je nakon zabave u kući ostao cijeli rusvaj - da sam okružena prijateljima
- mi je odjeća malo pretijesna - da imam dovoljno za jesti
- moram pokositi tratinu i oprati prozore - da imam dom
- čujem pritužbe na račun vlade - da imamo slobodu govora
- moram daleko parkirati - da mogu hodati i da se imam u čemu voziti
- imam visoke račune za grijanje - da mi je toplo
- dama iza mene u crkvi misli da pjeva - da mogu čuti
- imam hrpu neispeglana rublja - da imam što za obući
- navečer osjećam umor - da sam u stanju raditi
- me budilica budi rano ujutro - da sam živa
- imam previše e-mailova - da imam ljude koji misle na mene
Ništa nije bolno u sebi i po sebi. Bol je rezultat pogrešne misli. Bol je greška u razmišljanju.
Bol nastaje iz prosudbe koju ste donijeli o stvarima. Uklonite prosudbu, i bol nestaje.
Patnja nema ničega zajedničkoga s događajima, nego s reakcijom osobe na te događaje. N.D. Walsch
Post je objavljen 12.03.2010. u 12:32 sati.