Vlado Čutura
Uz Svećeničku godinu Fra Miljenko Stojić, redovnik, književnik
Bez duhovnosti svećenik je nezamisliv
Svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Mića Stojić rođen je 1. lipnja 1960. u Donjoj Dragićini kraj Međugorja. »Dijete sam tipične hercegovačke obitelji tog vremena u kojoj su se roditelji bavili poljodjelstvom i imali nas osmero djece«, svjedoči o. Stojić. »Kako su odrastali, braća i sestre išli su na rad u inozemstvo, a ja sam ih očekivao poglavito da se družim s njima, a ne da mi nešto donesu. Bio sam, naime, najmlađi.«
O Stojić ističe da se odlučio vrlo rano biti fratar, još dok je imao 11 godina, a to je u sebi uključivalo i svećeništvo. »To sam vidio na onima koji su službovali u mojoj rodnoj župi Čerin i nemam na to do danas nikakva razumskog odgovora. Još kao skroz mali nastojao sam postati ministrant, a nakon toga sve je išlo svojim tijekom. Nikome o tome nisam govorio. Roditelji i ukućani su za to saznali tek kad sam im morao reći da sam primljen u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i da za koji dan trebam tamo ići.«
Pokrenuo radio, portale...
Za svećenika franjevac Stojić zaređen je 1987. i tada je započeo svoj dušobrižnički rad kao župni vikar u Konjicu. »Nakon godinu dana otišao sam u Čapljinu, a onda na postdiplomski studij u Rim gdje sam magistrirao iz franjevačke i kršćanske duhovnosti. Odslušao sam i doktorsku godinu, počeo pisati rad, ali nisam više mogao izdržati u tuđini. U svakom sam slobodnom trenutku, naime, išao na različita bojišta kao vojni dušobrižnik i htio sam se tome više posvetiti. Na kraju te balade kao vojni dušobrižnik dobio sam medalje 'Ljeto '95' i 'Oluja', što mi je iznimno drago.« Nabrajajući službe, o. Stojić kaže: »Do danas sam još obnašao službe odgojitelja sjemeništaraca i bogoslova, odgojitelja postulanata i novaka, radio s mladima u župi, bio sam tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Trenutno sam vicepostulator u postupku mučeništva naše pobijene braće, o čemu se mnogo može čitati na portalu pobijeni.info. Ipak, istaknuo bih rad u župi Međugorje, gdje sam imao čast pokrenuti Informativni centar 'Mi' Međugorje i Radiopostaju 'Mir' Međugorje te ih voditi i razvijati kroz duže vrijeme.«
»Umjesto da se odreknu klerikalizma i počnu se vladati kao obični dobri vjernici, naravno u skladu sa svojom službom, trse se živjeti neku 'suvremenost'. Tako imamo primjer da se crkveni službenici natječu u kritiziranju Crkve s njezinim protivnicima ili u vladanju s onima koji idu 'ukorak s vremenom'. Umjesto, dakle, da stvaraju trendove i ozdravljaju društvo, oni slijede ono što je tko zna kakav mulj izbacio na površinu. Tako svećenik treba biti djelatan u društvu u skladu s darovima koje mu je Bog dao i u skladu sa svojom crkvenom službom.«
Govoreći o svećeničkom djelovanju, o. Stojić kaže da narod cijeni i treba svećenika. »Usudio bih se reći da ima bolje mišljenje o njemu, nego on o samome sebi. Nema tu ništa čudno. Nitko na ovoj zemlji ne može živjeti kao otok, a svećeništvo, redovništvo, crkvene službe, jesu onaj most koji nas svako na svoj način vežu s onom drugom obalom kamo ćemo svi stići. Kako relativizam sve više zahvaća današnje društvo, naravno da ga ima i među svećenicima. Sve što utječe na društvo i obitelj, utječe i na njih. Drukčije rečeno, rađaju se pod tim utjecajima i kao takvi ulaze u crkvene službe. Zbog toga kada netko od njih pogriješi, krivnju ne snosi samo on ili Crkva, već poglavito društvo, prije nego obitelj, koje ga je lomilo i lomi. Ono ga, naime, navodi na određene postupke, a poslije mu se ruga i kažnjava ga. I danas i u svako vrijeme svećenik treba biti onaj tko razumije trenutna događanja i u njih unosi poruku evanđelja. Bez duhovnosti taj je poziv, dakle, nezamisliv. Koliko će, pak, biti znanstvenik ili se baviti kulturom, to ovisi od darova koje mu je Bog dao. Važno je samo da se duhovno izgrađuje i preko toga shvaća kako ostvariti sebe i drugima oko sebe pomoći da se ostvare.«
Između klerikalizma i vjere
Komentirajući duhovnu protegu danas u Crkvi, koja se odražava i u društvu, o. Stojić kaže da su neki krivo razumjeli »posadašnjenje« i II. vatikanski sabor. »Umjesto da se odreknu klerikalizma i počnu se vladati kao obični dobri vjernici, naravno u skladu sa svojom službom, trse se živjeti neku 'suvremenost'. Tako imamo primjer da se crkveni službenici natječu u kritiziranju Crkve s njezinim protivnicima ili u vladanju s onima koji idu 'ukorak s vremenom'. Umjesto, dakle, da stvaraju trendove i ozdravljaju društvo, oni slijede ono što je tko zna kakav mulj izbacio na površinu. Svećenik treba biti djelatan u društvu u skladu s darovima koje mu je Bog dao i u skladu sa svojom crkvenom službom. Svećenici se trebaju oslobađati uvjerenja da su pozvani na svako pitanje posljednji dati odgovor. To je bilo dobrodošlo dok su jedino oni bili u prilici baviti se društvenim radom. Ta su vremena srećom iza nas. Što naše društvo više stasa, svećenici se trebaju povlačiti 'u sakristije' u pozitivnom smislu tog izraza. Pritom treba pratiti kretanja u društvu oko sebe i neprestano se djelatno odnositi prema njima. To će neki prozvati 'iskakanjem iz sakristije', ali to je njihova stvar. Svećenici i Crkva imaju pravo na svoj glas.«
O. Stojić ističe da Crkva danas ne odgovara dovoljno društvenim izazovima. »Još se muči s pojedinim klerikalnim oblicima. Na pravi način ne uspijeva izići 'iz sakristije' u koju je neprestano trpa sekularizam. Posebno nikako da se snađe na polju javnih glasila, a baš tu bi trebala biti ukorak s vremenom. Niti se na pravi način njima služi, niti osniva dovoljno novih, niti profesionalno vodi one koje ima. To za posljedicu ima da ni kršćani u cjelini nisu dovoljno 'borbeni' na tom polju. A kad bi to bilo drukčije, onda sekularizam ne bi odgajao Crkvu i kršćane, već oni njega.«
Vjera, domoljublje, čovjekoljublje
O tome koliko su svećenici osposobljeni predstaviti svoj rad javnosti, o. Stojić kaže: »Oni su osposobljeni za znanstveni rad, ali ne i za predstavljanje svoje poruke javnosti pomoću sredstava koja su nam ili će nam biti na raspolaganju. Na fakultetu se ne uči dovoljno ili nikako govorništvo, računalstvo, novinarstvo u sadržajnom i tehničkom smislu, izražavanje pomoću pisane riječi. A sve su to temelji da svećenik poruku koju nosi predstavi današnjem društvu. Premalo je onih 10-ak minuta u obliku nedjeljne propovijedi. Treba živjeti, govoriti i učiniti sve potrebno da nas drugi čuju. Ne treba padati u napast moliti druge da nam to omoguće, već treba zasukati rukave i stvoriti si te mogućnosti.«
Kad su u pitanju važna povijesna zbivanja koja Crkva nastoji otkinuti zaboravu, o. Stojić kaže: »Na tim poljima Crkvi treba skinuti kapu. U skladu s vjerom, domoljubljem, čovjekoljubljem i osposobljenošću za znanstveni rad Crkva lavovski pokreće pitanja koja se nastoje prekriti iz različitih razloga. Ona je bila, jest i bit će duša našega naroda i čovječanstva u cjelini. Stvorila je zapadnu uljudbu koja je cvjetala dok je išla ukorak s njom, a sada propada jer se nastoji odreći te svoje biti.«
Samozatajni o. Stojić između ostaloga objavio je više knjiga, među ostalim: »Ta vremena«, »Paljenje svijeće«, »Raspretavanje vatre«, »Rijeka«, »Moji anđeli«, a njegova djela prevođena su na poljski i makedonski jezik. O svom radu kaže: »Bogu sam zahvalan da mi je dao dar da se mogu izraziti pisanom riječju. U njoj je polazak svih mojih životnih nastojanja, pa i onda kad se to izvana naizgled ne vidi. Ono što sam dosad napravio na tom polju može se vidjeti na portalu miljenko.info. Pišem o svim temama koje zanimaju čovjeka i kršćanina, što mnoge i iznenadi. Misle, naime, da ću pisati u skladu s 'Bože, ti me voliš, ja te volim'. Književnost ima svoj izričaj i ne može ga se nasilu mijenjati ili ograničavati samo na jedan način izražaja. Ipak, ono što jesmo i što živimo uvijek je jedno, bez obzira na koji primjeren način to predstavili.«
Glas Koncila, broj 11 (1864), 14.3.2010.
Post je objavljen 11.03.2010. u 10:33 sati.