Još dok sam išla u srednju školu koja je tada bila jedna pod nazivom CUO Norbert Veber, a onda se kasnije podijelila na Tehničku i Industrijsko-obrtničku, smišljala sam i izvodila izložbe. Tad mi se nekako činilo jednostavnije otići u knjižnicu i dogovoriti se sa profesoricom Jadrankom i postaviti izložbu. Kao srednjoškolka, naravno da sam pozivala svoje vršnjake na izložbe, pa sam postala studentica...naravno da sam i dalje nekako se željela odužiti za sve to vrijeme provedeno u knjižnici kao mali bibliotekar kad sam još učila štošta. Tu je bilo izložbi našeg slavnog nakita koji smo radili cijelo ljeto , uf nekako onaj brusni papir nakon tog ljeta više nisam mogla gledati očima i držati u rukama...Kasnije je bila i izložba slika o drvetu jer bila mi je ta faza..gdje god sam išla uzela bih olovku i crtala, skicirala koru drveta ili drvo...Tad je bio došao i tajnik škole pa me pohvalio, a to mi je mnogo značilo, jer i on sam slika. Učeći neke tehnike na faksu željela sam ih primjeniti i ovako samostalno...znatiželja u tim stvarima me uvijek tjerala da probam nešto novo..Tako sam nakon nekog vremena podijelila slike monotipija...Moram priznati da mi neke nedostaju...Monotipija je jedan otisak i više ga se nikad, baš nikad ne može ponoviti...To mi je bilo jedno od dražih otvorenja jer je bilo ljudi sa toliko različitih strana...nisu bili likovni kritičari, već nekako su ljudi došli da vide što sam novo naučila, a i naziv monotipija ih je zaintigrirao. Naravno, kao i sva otvorenja izložbi prije u školi bila su bez uštogljenosti i onog stresa. Bilo je pjesme i osmjeha...Još je bila izložba čestitaka i izložba akvarela.
Onda je došla jedna velika izložba u gradu kad je Bruno pitao hoću li da mi oni pripreme u organizaciji studenata izložbu u Malom Kaptolu. Na otovrenju su bili pa mislim svi profesori s Metalurškog faksa, ljudi koje poznam iz crkvi, Kolapjani kojima je tad bilo mislim nekoliko mjeseci postojanja ( niti se tad znalo baš previše za njih, kao ni za mene pa smo si bili nekako promocija jedni drugima). To je otvorenje bilo super jer su bile još dvije cure Kristina i Nikolina koje su napravile čestitke, pa smo organizirali malu tombolu...Bilo je ljudiii...Bilo je prepuno tako da sam svako malo išla van po zrak. Tad sam dobila svoje prvo cvijeće brzom dostavom za otvorenje što mi je poslala moja susjeda koja nije mogla doći. Zaboravila sam kad smo počeli, ali znam da sam išla doma oko ponoći. Pjevali su Kolapjani i pridružili su se Dario, Gogići, Maja, Kornelija, Ivana...ma još tko sve... (oprostite svi oni koje sam zaboravila) .. Prof. Jadranka je otvorila tu moju prvu izložbu koja je nekako bila uzajamna u stvaranjima cijelog niza vremena provedenog u knjižnici. Nekako sam to dugo nosila... Nakon toga sam se malo i razboljela jer ipak je to bio stres pisala sam diplomski i u isto vrijeme organizirala, slikala, letala kojekuda...a onda kad tako radim...zaboravim se nahraniti pa...eto nekad malo platim ležanjem uf, tad je bilo mjesec dana. A onda je došla još jedna izložba u Malom Kaptolu (naravno , Bruno nam je opet bio ono "Bi li ti...") tad smo se Boris, Josip i ja dogovorili oko nje...Ispalo je nepredvidivo jer onaj tko je trebao doći i otvoriti izložbu nije uspio doći...koji nezgodnjak, onda sam malo moljakala jednog svećenika iz Galdova da otvori izložbu jer je on znao i Josipa i Borisa pa je pristao i kasnije je rekao kako je mislio da se tu ne uklapa, ali kad je vidio cijeli tijek izložbe u kojem smo uklopili duhovne pjesme i stihove iz Biblije vidio je da je to sasvim primjereno. A nama je svima pao kamen sa srca. Bilo nas je hrpetina...ljudi su stajali vani..pa su ulazili kad je netko izišao...Možda nam je tada trebao neki likovni kritičar koji bi to popratio svojim riječima, a pošto nismo znali niti jednog ostali smo na riječima kritika pozitivnih i negativnih onih koji su dolazili. I opet smo ostali do dugo u noć. Takva otvorenja volim, kad nas nitko ne tjera van, kad možemo ostati koliko hoćemo....(do ponoći opet).
Naravno da me znatiželja vodila i dalje pa sam išla kod prof. Tanaya na slikanje. Bilo je zanimljivo trčanje na vlak i vraćanje oko ponoći, slikanje i otkrivanje nečeg novog, upoznavanje novih ljudi. Kao i uvijek željela sam i to pokazati pa sam jednostavno opet tražila gdje postaviti izložbu jer je Mali Kaptol prenamjenjen. Tako smo Nikolina i ja jedno godinu dana moljakale u KKV, pa nismo dobivale nikakav odgovor, uvijek ono da bit će (kako mi se samo to "bit će" nekako urezalo). Onda sam odustala jer sam vidjela da nije to to. Otišle smo u gradsku knjižnicu i dobile prostor. Hvala jednoj gospođi knjižničarki koja je bila jako ljubazna, sjela i popričala s nama, vidjela radove i rekla može. Tamo nije bilo otvorenja, jer nije to bio onaj prostor koji bi nekako bio onaj pogođeni u kojem možemo ostati do kasnije. Ali ljubaznost i prijemljivost svakako ne može nikog ostaviti ravnodušnim. Tad su bile izložene slike parkova i fontana grada Siska sa povijesnim godinama nastajanja. Za neke sam se stvari jako natražila po muzeju, knjižnici, kod privatnih osoba...u svakom slučaju bilo je zanimljivo. Za likovnu kritiku sam se prvi put odlučila jer sam smatrala kako sad mogu nešto drugačije pokazati. Kritiku je napisala Ivana Gagićslikarica-grafičarka i bilo je nešto u toj kritici zbog čega poželite doći i vidjeti slike. Nakon nekog vremena nešto se promijenilo u KKV pa sam dobila prostor jeeee zahvaljujući Sanji T.Korica...Otvorenje je bilo u ne baš dobro pogođen dan...joj tad su bili neki izbori, padala je ružna kišurina baš kao iz kabla, a iskreno ni sama nisam bila dobro jer sam bila iscjeđena ko limun. Bilo je neke strke oko tih pozivnica, neki su rekli da su dobili mnogo kasnije (a poslane na vrijeme), neki nisu dobili. Bilo je malo ljudi, a tad je bio došao i prof.Ivan sa svojom kćerkom, koji se isto bavi slikanjem ali to ne pokazuje...ali mi je napravio baš lijep katalog. Za katalog sam tražila Stanka Špoljarića da napiše nekoliko riječi. S.Špoljarić je inače kustos u Umjetničkom paviljonu i tako normalan, jednostavan čovjek...napisao je kažu dobru kritiku. Hvala mu. Na izložbu je došlo uvijek meni onih poznatih ljudi koji su došli znatiželje radi. Uvijek mi je drago vidjeti Vesnu i jednu i drugu, Jadranku, Nikolinu, Ivanu, Anamariju, Danka, Bojana, Kristinu, tatu, mamu, Andrić..i one koji su mi rekli da ih je bilo sram ući u nutra, koji su stajali vani na onoj kišurini i gledali slike, i oni koji su došli kasnije poslije otvorenja...
Kad bih trebala odabrati koje mi je otvorenje bilo najljepše...ne znam koje bih odabrala...one u školi: monotipije i drvo ili ona dva u Kaptolu...ta su mi najdraža...Ali otvorenja sam voljela jer sam mogla pokazati što sam naučila te tako potaknuti one koji isto negdje poskrivečki stvaraju, i reći im da je moguće ako se dovoljno trudiš, želiš....a mogli smo se druškati i razgovarati o svakojakim temama... uz dobru muziku...nekad živu koju su stvarali Gogići, Bojan, Goc...Nekako kad se okrenem nemam potrebu reći hvala jer sam to osjećala da smo zajedno stvarali...bili spremni, uploviti jedni drugima u živote, dati se nesebično...Bilo je neke čari, nekih spona kojima smo bili vezani...ispreplitani...Pa, i danas kad se susretnemo na ulici sjetimo se ponekad tih dana....Uf,.sad pišem ko neka jako stara osoba...Volim taj osjećaj stvarnja i sudjelovanja u nečem velikom, nečem drugačijem...potaknuti druge da pokažu i budu bolji u onom što stvaraju. Jer kad se okrenem i meni je netko ostavio otvorena vrata i dao mi ključ da činim...napravim nešto...
Post je objavljen 11.03.2010. u 08:36 sati.