Dok su vani tulile sirene i grmjele petarde, prisjećah se mojih dočeka Nove...pred očima mi bio postavljen stol prepun hrane i pića. Čudno, ovoga trena ne osjećah nikakvu želju da gucnem i jednu jedinu kap nekog pića. Čak ni kruškovca. Upitah se zašto? A onda mi u misli dojedre riječi: Dođite k meni i ja ću vam dati žive vode da više ne žeđate, i tko god uzme ove vode, kažem vam, nikada više neće biti žedan...
Je li to bilo to?
On mi je dao vode...Njegova mi riječ postade i hranom i pićem. O, kako su istinite bile one riječi. Toliko sam godina pio, i u čaši tražio utjehu i mir. A Mir bijaše sklupčen u mračnom i hladnom kutku moga srca...samo mu je trebalo pružiti ruku... Kaže se da smo svi mi djeca u duši. Razlika je samo koliko je dubok i mračan onaj hladni kutak u kojem to dijete čuči. A On nas, sav u suzama, moli i preklinje da ga primimo za ruku i izvedemo na svijetlo. Što se više pravimo gluhima na Njegove suze, to se onaj kutak produbljuje i zatamnjuje. I otuda valjda ona hladnoća, onaj strah, onaj neobjašnjivi drhot tijela koji me znao ponekad cijeloga zahvatiti.
Novogodišnje jutro. Bolnica izgledaše kao začarani zamak u kome je zli kralj naredio da se sve dobre želje zamrznu. A i što bismo poželjeli jedni drugima...puno zdravlja? Ja sam ipak poljubio mog malog prijatelja jer on bijaše djelić sunca koji je rastopio led oko mog srca. Cijeli se promijenio. Postao je ono veselo, razigrano dijete što ponekad svojom razigranošću zna doći na živce. Ali mene, naprotiv, njegova živost nije živcirala, već održavala na životu, jer činilo mi se, ako zaspem, da se više neću probuditi. Sandra je primjetila da slabo jedem.
Za samo tri četiri dana bolest me cijelog obuzela. A možda je Vila učinila ono što je zamolih učiniti. Možda je svu moju energiju prenijela u ovo malo plavooko tijelo.
O, kako sam joj bio zahvalan.
Post je objavljen 09.03.2010. u 22:53 sati.