Eto valjda to tako uvik kod mene biva...
Drži me sjeta, neka pozitivna.
Nije to ona zimska varijanta, puna tuge i jada. Nego neka sladunjava , sjeta, sjeta za nekim budućim danima. Aj nek me neko razumi ako može. Balašević, svira već dana dva, pa nije ni čudo da je taj D-mol negdi u meni sa mnom.
Ali ne tugujem za nekim prošlim danima, nego se nježno, najnježnije, veselim budućim, sjetnim danima. ahaha, da i to sam ja...
Jučer sam shvatila da su stabla u mome drvoredu propupala. Grane su nabubrile. Kada stanem ispod stabla ništa se ne vidi osim neke izbočine na svakoj grančici, ali kada gledam cijeli drvored iz daljine vidi da u krošnji postoje neki tragovi zelenila.
Neobično je to, inače bi se neke stvari trebale bolje vidit iz blizine. Ali , evo, situacije, kada se bolje vidi iz daljine.
Kad se iz daljine sve čini optimističnije.
Pa povlačim paralele i donosim zaključke...
U meni optimizam, i ne strpljenje...
Ja bi htjela sve sada i odma, a tako je lipo čekat da se dogodi...
Ma znam, sve ovo miriše na ljubav, jel da...
Ali i ona ima različite dimenzije i oblike...
Recimo, zaljubljujem se, opet, u sebe
Zašto ne
Isto kao što se opet zaljubljujem u taj moj drvored, iznova
Isto kao što se zaljubljujem, zar opet ...
Neka
Post je objavljen 08.03.2010. u 12:57 sati.