I
ULAGANJE I VJERA U BUDUĆNOST
Svu našu zajedničku ušteđevinu sam uložila u tvrtku koja je odlično poslovala, smatrajući to savršenim ulogom u budućnost, kako svoju, tako i moje djece.
Bila sam mlada poduzetnica, proglašena za najbolju ženu poduzetnicu u RH, također među prvih pet poduzetnika u cijeloj državi, s najvećim porastom zaposlenih i ulaganjima u proizvodnju. Proizvodnja je napredovala, imovina se povećavala, radnici bili zadovoljni. Mjesečni promet poduzeća je bio zavidno visok, poduzeće je raslo i napredovalo i gotovo da nisam trebala osjećati strah od nekakvog rizika.
No tamo gdje ima zadovoljstva, ima i zavisti, a i gladnih usta koji su navikli jesti s punog stola.
Kroz kratko vrijeme počela su podmetanja. Žena u poslu, sama, nezaštićena, a u Hrvatskoj je "reket" već odavno posao broj jedan. Kažu da kad vrijednosne brojke premaše šest nula da više nema ni bratstva, ni prijateljstva, pa čak ni poznanstva. Svi se pretvaraju u tvoje neprijatelje.
Već sam napomenula da stvari ne izgledaju uvijek onako kako se na prvi pogled čine. Nad nekretninom u vlasništvu poduzeća prije punih deset godina pokrenut je ovršni postupak i upis založnog prava za dug star sad već osamnaest godina, a po kreditu koji nije bio moj dug niti tog poduzeća (radilo se o namještenom procesu) .
Godine povlačenja po sudovima i rješavanja sudskih sporova doslovce su iscrpile i poduzeće i moj privatni račun.
Sav privatni novac, osim ulaganja, trošila sam i na rješavanje sporova, i zatvaranje obveza u poduzeću koje sam preuzela ulaganjem vlastitih sredstava.
Kao zakonski zastupnik tvrtke, uz još jednog direktora sklopili smo ugovor o kupnji nekretnine i preuzimanju kreditne obveze sa bankom koja je već imala upisano založno pravo na nekretnini .
Načinjen je raskid ugovora o kreditu koji je glasio na pravnu osobu – prethodnog vlasnika nekretnine, a sklopljen novi okvirni ugovor temeljem kojeg se banka čije je založno pravo bilo upisano u prvom prvenstvenom redu trebala ponovno upisati na isto mjesto u teretovnici, ali ovaj put kao vjerovnik novog vlasnika nekretnine a koji je istu stekao valjanim pravnim poslom – kupoprodajnim ugovorom, preuzimanjem kredita i otplatom u iznosu od milion i dvjestotisuća maraka. Prijedlogu su bile suglasne sve stranke u postupku.
Uvidom u zemljišne knjige u Dugom Selu utvrđeno je da u z.k. ulošku u kojem su nekretnine upisane postoje upisi tereta dvije banke, jedne čiji je kredit preuzet za kupnju nekretnine, i drugi za koje je banka vjerovnik dala brisovno očitovanje jer je kredit u cijelosti podmiren.
No, prilikom uknjižbe vlasništva došlo je do problema koji prethodno nisu bili vidljivi u zemljišnim knjigama. Tek samostalnom istragom, i uvidom u spis došlo se do slijedećih saznanja.
Bivši vlasnik nekretnine tj. dužnik državne banke je bio prijatelj sa predsjednikom suda koji punih osam godina nije upisao založno pravo u korist banke koja je isplatila kredit još davne 1992 godine, i to s rokom dospijeća od tri godine, već je tek 2000 godine tj. osam godina nakon sklopljenog ugovora o kreditiranju i isplate, donio – zemljišno knjižno rješenje o ovršnom upisu založnog prava u kojem stoji da je isto primljeno u z.k. odjel 21. travnja a da je donešeno na temelju rješenja od 25. travnja?? iste godine. Rješenje nije dostavljeno niti jednoj stranci u postupku, niti je na njega bila dozvoljena žalba. U rješenju su navedeni netočni podaci o zemljišno knjižnoj čestici, no to nije spriječilo zemljišno knjižni odjel da po nalogu suda upišu hipetekarni zalog i to u korist vjerovnika bivšeg vlasnika nekretnine.
Zbog svog propusta sud se pravdao činjenicom da zbog komasacije zemljišne knjige nisu bile ustrojene no suprotno tome govori činjenica da su 1996 godine već pravomoćno bila upisana založna prava druge dvije banke koje također nisu obaviještene o promjeni stanja u zemljišnim knjigama i o povredi svojeg prava.
D
užnik je uz kredit dobio od državne banke i Plan otplate kredita sa „proizvoljnom kamatom“ – „posebni aranžman“ pa se nije niti uzbuđivao previše oko otplate.
Unatoč neprekidnoj blokadi žiro računa i trajnom nepodmirivanju obveza 1998 godine državna banka povlači akceptni nalog i deblokira njegov račun, a povlači se i prijedlog za stečaj dužnika.
Evo kratkog slijeda donešenih rješenja; Općinski sud u Dugom Selu prihvatio je 2000 godine u srpnju prijedlog za uknjižbu prava vlasništva novog vlasnika, predanog u svibnju 2000 godine kao osnovan i donio rješenje kojim određuje uknjižbu, brisanje prethodno upisanih hipoteka i upis novih na isto mjesto, te uknjižbu brisanja tražbine za kredit koji je otplaćen.
Rješenje je postalo pravomoćno također u srpnju 2000 godine, no do danas tj. do 2010 nije provedeno.
Točnije, sud je odmah proveo uknjižbu prava vlasništva u korist novog stjecatelja nekretnine, no ne i brisanje prethodno upisanog založnog prava i upisa novog, već je novim rješenjem odlučio o upisu založnog prava u korist državne banke za kredit iz 1992. godine iako je ovo prethodno donešeno, za brisanje tražbina, već bilo pravomoćno.
Založno pravo je upisano 21. travnja a donešeno temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine (bez dostavne naredbe i bez upute o pravnom lijeku) pa je temeljem zakonskih odredbi rješenje u ovakvoj formi ništavno jer je donešeno bez prava stranaka da se na njega očituju.
Vlasnik nekretnine nije imao pravo ustati brisovnom tužbom (odbijena je) iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo stranka čija su prava u trenutku upisa povrijeđena. Kako se istovremeno provodio i upis prava vlasništva, a rješenjem koje nije dostavljeno strankama je istovremeno upisano i založno pravo, prethodni vlasnik nije imao više ni interesa niti volje ustati brisovnom tužbom, jer je nekretninu prodao, dok novi vlasnik na to zakonski nije imao pravo.
U siječnju 2001 godine isti sud donosi Dopunu rješenja pod istim brojem kao i rješenje od 25. travnja 2000 godine a kojom dopunom nadopunjuje prethodno upisano založno pravo banke prema kojoj vlasnik nekretnine nema nikakvih obveza, i to dvostruko većim iznosom tj. povećava ga sa četiristotisuća maraka na osamstotisuća maraka.
I ovaj put sud propušta obavijestiti stranke, tj. donosi isto, samo nadopunjeno rješenje, odlučujući u njemu o povećanju iznosa zaloga, iako je dužnik nekretninu prodao, a upis prava vlasništva u korist novog vlasnika upisano je u zemljišne knjige još prije godinu dana pa je sud bio dužan ovo rješenje dostaviti svim strankama uključujući i vlasnika nekretnine. Ovo rješenje do danas nije nigdje zabilježeno u zemljišnim knjigama!!!
Rješenja o upisu založnog prava i Rješenje o dopuni rješenja o upisu založnog prava je sudac donio osam godina nakon što je kredit isplaćen dužniku, i godinu dana nakon što je vlasnik nekretnine postala druga pravna osoba.
U rujnu 2001 godine sud donosi Rješenje o ispravku dopune rješenja (sve pod istim brojem) kojim ispravkom osim što povećava iznos zaloga mijenja i raspored upisa u teretovnici na način da se ovi tereti upisuju ispred postojećih upisanih tereta, iako se dug po ovom založnom pravu uopće ne odnosi na vjerovnikovog dužnika, niti na vlasnika nekretnine??
Zakon o parničnom postupku jasno određuje odredbe koje se primjenjuju i na ispravljanje rješenja, pa je propisano da sudac pojedinac koji je donio rješenje može u svako doba pa i po službenoj dužnosti ispraviti pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti prijepisa rješenja sa izvornikom, a koje u ovom slučaju ne postoje.
Sud prvog stupnja izrekom rješenja o ispravku ponovno meritorno odlučuje o prijedlogu vjerovnika tako da je rješenjem o ispravku donešena potpuno nova odluka o zemljišno knjižnom stanju, što ranijim odlukama suda uopće nije bilo niti suđeno.
Ovakom postupanjem suda povrijeđena je odredba Zakona o zemljišnim knjigama kojim je propisano da se pogreške u upisu koje se opaze nakon provedenog upisa mogu ispraviti po službenoj dužnosti, bez vođenja postupka za ispravak pogrešnog upisa, samo ako takav ispravak ne bi dovodio u pitanje već stečena prava niti bi dovodio u opasnost osobe koje postupaju s povjerenjem u zemljišne knjige.
Na ovo rješenje je pravodobno podnešena žalba Županijskom sudu koja je uvažena 2003 godine, a rješenje na koje je žalba podnijeta ukinuto. Po ovom rješenju i uputama drugostupanjskog suda općinski sud nije do danas postupio.
Sva rješenja u zemljišno knjižnom postupku donešena po ovom nižem sudu imaju isti broj, a sud višeg stupnja utvrdio je da je prvo rješenje od 25. travnja 2000 godine ništavno jer je donešeno bez prava na žalbu, tj. bez prava da se stranke o njemu očituju, dok je ispravak rješenja iz 2001 godine (pod istim brojem) ukinut, pa dakle, niti jedno od opisanih rješenja ne postoji.
Unatoč jasnim zakonskim odredbama, i obvezi nižeg suda da donese novo rješenje sukladno uputama višeg suda, Općinski sud 2004 godine samo nadopisuje mehaničkom pisaćom mašinom rješenje staro 4 godine tj. (Pouku o pravnom lijeku) i opet ga ne dostavlja strakama u postupku (na rješenju nema dostavne naredbe), već samo poštom upućuje bivšem vlasniku nekretnine tj. dužniku, a koji je u međuvremenu brisan iz sudskog registra jer je nad njim proveden sumarni eliminacijski postupak.
Unutar tog perioda dok se po žalbama rješavalo na županijskom sudu, rješavalo se i o prijedlogu za ovrhu po prijedlogu državne banke, protiv ovršenika, njihovog dužnika, a koji je odbijen uz obrazloženje da založna prava na kojima ovrhovoditelj temelji svoj prijedlog za ovrhu nisu upisana u zemljišne knjige već je o upisu založnog prava i prvenstvenom redu zasnivanja založnog prava ovrhovoditelja odlučeno rješenjem suda od 21. rujna 2001 godine a koje nije postalo pravomoćno, pa je stoga prijedlog za ovrhu valjalo odbiti do konačnog upisa založnog prava. Nakon pravomoćnosti i provedbe rješenja ovog suda kojim se odlučuje o upisu založnog prava, ovrhovoditelj može podnijeti novi prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika.
Na ovo rješenje je ovrhovoditelj tj. državna banka podnijela žalbu višem sudu koja je odbijena, a odbijen je i prijedlog za stečaj njihovog dužnika.
Iako je prethodno rješenje iz 2001 godine kojim se rješavalo o upisu založnog prava ukinuto rješenjem višeg suda, a neki žalbeni postupci se još uvijek vode pred županijskim sudom na temelju žalbe radi onog nadopisanog rješenja (isti broj kao i sva prethodna rješenja) a kojim se rješava potpuno ista stvar (prekršeno pravilo: „ne dvaput o istoj stvari“) to nije spriječilo ovrhovoditelja-„nevjerovnika“ da unatoč nepravomoćnom i nezakonitom upisu založnog prava, i ukinutom rješenju o upisu založnog prava po višem sudu, podnese novi prijedlog za ovrhu protiv „nedužnika“ o kojem je sud nižeg stupnja odlučio rješenjem i ovrha je ovaj pokrenuta iako je stanje u zemljišnim knjigama bilo jednako kao i prilikom prijedloga za ovrhu protiv njihovog dužnika, osim što je rješenje koje tada nije bilo pravomoćno, u međuvremenu i ukinuto, pa dakle, zakonski gledano, založno pravo nije niti upisano.
Na isto je pravodobno podnešena žalba.
Nekoliko dana kasnije, sud zaključkom upisuje zabilježbu ovrhe na nekretnini nedužnika, i o istom ne obavještava stranke, a tek nakon usmene intervencije pod istim brojem donosi i rješenje o zabilježbi ovrhe na koje je žalba dozvoljena??
No sva ova ispravljena, dopunjena, nadopisana i krivotvorena, a potom ukinuta i nepravomoćna rješenja ne sprečavaju ovrhovoditelja i sud da provode ovrhu na imovini nedužnika.
Prilikom očevida na terenu i pokušaja procjenjivanja nekretnine radi prodaje, sudskom vještaku i predsjedniku suda je novi vlasnik nekretnine zapriječio ulaz u tvornicu, a zbog čega se predsjednik suda pozvao na svoje zakonsko pravo da slijedeći put provede postupak uz prisustvo policijskih službenika, a upozorio nas je i na moguću zatvorsku kaznu zbog ometanja rada suda.
Nakon niza podnesaka i pritužbi Ministarstvu pravosuđa, pa i Općinskom državnom odvjetništvu (zbog krivotvorina i zlouporaba položaja suca) kao i posjeti Županijskom sudu i njihove intervencije, Općinski sud donosi u ožujku 2006 godine novo rješenje tj. Ispravak ispravka dopunskog rješenja. Ispravljano rješenje je nepravomoćno i ukinuto rješenjem Županijskog suda još 2003 godine, pa se ne može niti donositi ispravak ispravka dopune rješenja kada o prvom rješenju nije pravomoćno riješeno.
U sudskoj praksi nije niti poznat takav fenomen Ispravak ispravka dopune rješenja pa nije niti sasvim jasno što je sudac ovim rješenjima želio riješiti i temeljem kojeg zakona je postupao.
Iz upute drugostupanjskog suda proizlazi da je Općinski sud sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama bio dužan u zakonskom roku poništiti pobijano rješenje, novo rješenje o upisu založnog prava uputiti strankama, i to vlasniku nekretnine, pa tek nakon što se postupak po rješenju od 21.04.2000. pravomoćno okonča donijeti drugo rješenje koje će ovisiti o činjenicama koje će utvrditi u postupku.
No sudac nije postupio prema odredbama ZZK, kao niti prema uputama drugostupanjskog suda, pa niti stranka nije mogla sukladno zakonu u potpunosti štititi svoja prava.
S bivšim vlasnikom je predsjednik suda često odlazio na ručkove, a jednom godišnje i na skijanje, i doslovce nije bilo načina da se predsjedniku suda na razuman i normalan način ukaže na učinjene pogreške jer on o tome jednostavno nije želio ni slušati, dok su svi pisani podnesci završavali u ladici bez da se po njima postupalo. On je postupao upravo onako kako je odgovaralo njegovom prijatelju i državnoj banci, a odgovaralo im je da se problemi naprave knjižnom sljedniku nekretnine kako bi se stvorili uvjeti da se nekretnina proda u ovršnom postupku a bivši vlasnik bi je ponovno kupio, ovaj put neopterećenu kreditima.
Kako se radi o predsjedniku suda, unatoč raznim predstavkama, podnescima, prigovorima, tužbama, žalbama pa i ustavnim tužbama, stvari se nisu pomicale s mrtve točke.
Da bi se uopće pokrenuo bilo kakav postupak za odgovornost suca, prijedlog za suspenziju ili ispitivanje kaznene odgovornosti mora istaknuti predsjednik suda a ne građanin ili stranka, a kako se u ovom slučaju radilo upravo o propustima predsjednika suda, nije bilo nade da će on ikada odgovarati za nezakonitost u svom poslovanju i zlouporabu položaja jer normalno da neće prijaviti sam sebe za utvrđene nepravilnosti.
Iako je ovršenik, odnosno u kaznenom postupku oštećenik, podnio Kaznenu prijavu protiv sudaca koji su donosili ispravke, Ispravke dopuna, nadopune i dopisivanja rješenja, a potom i Prijedlog za stegovni postupak Državnom sudbenom vijeću, niti na jedno nije dobio očekivanu reakciju. Državno sudbeno vijeće je odgovorilo da nema namjere sudca da nanese štetu, te da upis hipoteke nije niti izvršen (a predsjednik suda provodi ovrhu!!!!) dok je Ministarstvo pravosuđa istaknulo da se svi predmeti rješavaju unutar zakonske forme i procedure???
Prilikom posjete Ministarstvu pravosuđa kojom prilikom sam pokazala rješenje nadopisano pisaćom mašinom, rečeno mi je „da sam ja nešto pobrkala“ i da takvo što sigurno ne može biti. Ipak je telefonski kontaktiran predsjednik suda koji je nešto rekao s druge strane, ali sigurno ne ništa lijepo, jer sam grubo odbijena.
Od Ministarstva je zatražena revizija svih spisa koji se odnose na ovu stranku, interveniralo se kod svih institucija od značaja, no predsjednik suda uvijek je znao zakočiti postupak.
Prolazile su godine, mijenjali su se ministri. Čak tri ministra pravosuđa, tri ministra financija, dva predsjednika države, i tri premijera su se promijenili ali na sudu je stanje ostalo nepromijenjeno.
Svi su bili obaviješteni o ovim nepravilnostima, većinu osoba od značaja sam osobno posjetila i ukazala na svoj problem. Neki su se čudili i lupali odmah „šakom o stol“ obećavajući hitnu intervenciju, dok se još mogu sačuvati radna mjesta, no nije se dogodio apsolutno nikakav pomak nabolje. Dapače, nakon što su mnogi bili informirani o ovoj situaciji samo se stanje još više pogoršavalo.
Razgovarala sam sa svakim tko god mi je mogao dati nekakav koristan savjet. Neprekidno sam tražila pravdu i čvrsto vjerovala da ću se uspjeti izboriti za nju.
Uspoređujući zakonske odredbe sa postupanjem suda vrtilo mi se u glavi jer se baš sve kosilo sa važećim zakonima.
- Nastavak u knjizi
NEKA MI SUDI HRVATSKA A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE, Autor Veronika Vere
Post je objavljen 08.03.2010. u 08:17 sati.