Bila si okrenuta poluprofilom, zagledana u duboke, tamne valove.
Osjećao sam ljubomoru spram sutona koji te nježno obgrlio oko struka
baš onako kako sam ja želio. Bio sam ljubomoran na metalnu, kovanu ogradu
na koju si se lagano naslanjala bokom baš onako kako sam ja poželio da se nasloniš na mene .
Imala si šešir, blijedoružičast, a ja se nisam mogao prisjetiti jesam li
te ikada do tada vidio sa šeširićem.
Poželio sam ga skinuti i zahvatiti prstima tvoje nemirne, žive, zlatne pramenove.
Osvijetlili bi ovu tamu što se navlačila, znao sam, ali se nisam mogao pomaknuti.
Ni ruku nisam mogao podići.
Puhalo je . Čudan neki vjetar koji se isprva tiho poigravao granama uz šetalište, a potom
divlje uzimao zamah i ledio.
Čudno vrijeme . Čudan vjetar. Čudan kraj.
A ti,topla, bliska,poznata, a istodobno daleka.Nedohvatna.
Nisam ti mogao vidjeti oči, a znao sam da su zamišljene, tamne, tamnije nego što
zapravo i jesu zbog vode zelenkastosmeđe i sutona . Zlaćane su trepavice nagnute nad njima
i prelijepo izvijen luk obrva iznad tamnih okvira naočala.Osjećao sam sliku koju nisam mogao vidjeti.
Svaki sam urez prošao mišlju kao prstom ili usnicom.
I stegla me želja kao bol u prsima .
Zazvah ti tiho ime, šaptom zamalo bez nade da ćeš ga čuti.
Pokušah jače kad spazih da si se okrenula u suprotnu smjeru od onog na kojem stojim .
Šapat. Pokušam urlati , ali shvaćam da samo otvaram usta kao netom ulovljena riba.
Zurim ti u leđa ne bi li pogled moj osjetila, pa se zaustavila i okrenula.
Onda odlučim potrčati, zaustaviti te, a noge, kao menhiri, nepomično ukopane u kamene ploče
šetnice, ni da se pomaknu.
Nestala si u trenu. Vidio sam samo obod ružičasti kako ga je poljubio pramen magle i
praznina. Vlažna, siva bolna nasta tvojim odlaskom.
Probudio sam se i osjetio sreću da sve je samo san .
A, onda! Onda me obuzela tama jer sam shvatio da ni stvarnost nije ništa drugačija.
Siva bolna praznina je uvijek tu. Kao najvjernija prijateljica. Već sam se i navikao na nju.
Ali i nada , ružičasta kao obod tvog šešira uvijek se iz daljine neke smješka i ne da mira.
Da mi je samo na tren uroniti u mirisne uvojke, pomislio sam razbuđen , pa duboko
svjestan iracionalnosti želje, pokrio se zelenim prekrivačem po glavi i dočekao metalan zvuk budilice.
Otvorio sam tužno vrata još jednom danu bez tebe .
Post je objavljen 07.03.2010. u 15:54 sati.