Pregled posta

Sve po zakonu, a nemoralno

/Flash vijesti/

Ne, ne, neću o pretvorbi i privatizaciji... ako ste promislili, krivo ste mislili... samo bi mi još i to falilo, malo mi je muke sa nepremostivim zidovima državnih institucija... uostalom, šta bi se tu i moglo više reći kad je sve rečeno, sve se zna, dijagnoza postavljena "ko je jamio, jamio", operacija uspjela, pacijent na umoru, bolest se svakodnevno širi novim i sve težim žarištima, a lijeka niotkud...

A koliko god se taj zakon najbolje preslikava u mom naslovu, i koliko god postao njegovim sinonimom, sigurno je da nije jedini. Namjera mi je približiti, meni blisku, problematiku vlasništva, ili preciznije, problematiku ispravki pogrešnih upisa u vlasničkim listovima. Činjenica je da mi danas u Hrvatskoj imamo tri kategorije vlasnika:

1. zemljišno-knjižni vlasnici (vlasnički listovi)

2. katastarski vlasnici-posjednici (posjedovni listovi)

3. izvanknjižni vlasnici

Osim što su sve tri kategorije u potpunom neskladu, 20-godišnje nerješavanje ovog problema, svakodnevno povećava broj treće, najspornije kategorije - izvanknjižnih vlasnika. I dok moderne europske države uopće ne poznaju pojam izvanknjižnog vlasništva, kod nas je to realnost, koja se ne smanjuje.

A da problem bude veći, kod sređivanja vlasništva u zemljišnim knjigama, zakonska rješenja su takva, da je u sudskoj praksi moguće da sve bude po zakonu, a ujedno i nemoralno, i nepošteno, i nepravedno. Sve učestalije afere oko sumnjivih uknjižbi prava vlasništva dokazuju, barem meni, da nešto debelo ne štima ni sa zakonima, ni sa sudskom praksom. O tome svjedoče:
- "rogoznički slučaj" ili "slučaj Svaguša", kojeg sam nedavno spominjala...
- "drniški slučaj" iz 1997.g., gdje je stotinu nasljednika zaseoka Dučići u Siveriću proglašeno mrtvima...
- "brački slučaj" ili "slučaj Domić", jedan od najinteresantnijih i medijski najviše (po)praćenih, koji je nedavno dobio i svoj sudski epilog...

Ukratko, brački je slučaj postao aktualan 2004.g. za vrijeme ministrice Vesne Škare-Ožbolt, koja je sutkinju Domić tada razriješila dužnosti predsjednice suda u Supetru, a ujedno je podignuta optužnica protiv nje i još 12-orice suoptuženika za malverzacije prilikom utvrđivanja i knjiženja brojnih zemljišnih parcela na otoku Braču, čime je mnogima omogućeno nelegalno stjecanje vlasništva nad nekretninama.

Sudski spor je, dakle, trajao 6 godina, a završio je oslobađajućim presudama za sve optužene.

- Mislim da je donesena jedina moguća presuda u postupku koji je započeo bez materijalnih dokaza koji bi upućivali na osnovanost optužnice. Kao čovjek, pravnik i prijatelj mnogih optuženih sretan sam da su oni i njihove obitelji dočekali kraj ove farse. Činjenica od koje su svi pobjegli jest da je ‘96. stupio na snagu novi Zakon o vlasništvu koji je težište vlasništva pomaknuo sa katastra na upis u zemljišnik. Do tada je u Dalmaciji bio običaj da ljudi vjeruju u katastar, a tek nakon rata došlo je do potrebe raspolaganja nad zemljištima i radi toga su ljudi počeli rješavati svoja zemljišno-knjižna stanja - kazao je Nediljko Ivančević dodajući - kako u postupku niti jedan optuženik nije imao razlog vjerovati da njemu sporna nekretnina ne pripada te da su svi rješavali nekakvo svoje vlasničko stanje.

- Oni koji govore njoj u prilog kažu kako razrješenje nije u vezi s počinjenjem kaznenog djela, nego je vezano uz nepoštovanje sudskog poslovnika.
- Osobe iz struke sklone Ivani Domić kažu kako je njezin najveći grijeh želja da što prije ispuni normu i poboljša statistiku riješenih predmeta.
- Tko je u pravu, u konačnici će odlučiti Vrhovni sud.

Oslobađajuće presude mene, nažalost, nisu iznenadile, jer sam u takav ishod bila gotovo sigurna od samog početka. Nažalost je tako, ali ne iz razloga što stvarni vlasnici nisu prevareni i razvlašćeni, već stoga, što su sve te radnje obavljene i napravljene po zakonu, a vlasnike od "vlasnika" dijeli tanka nit (ne)dobre vjere, koja je upitna i teško dokaziva. Stvarni će vlasnici, što je u svemu najtragičnije, sada morati privatnim tužbama dokazivati vlasništvo, kako bi vratili svoju imovinu, djedovinu, što li već, jednako kao i u svim gore spomenutim slučajevima.

A GLAVNI PROBLEM JE U LOŠEM ZAKONSKOM RJEŠENJU.

Jer, ista takva "rastezljiva" sudska praksa, koristila se je, i koristi se još uvijek, na svim sudovima, desetljećima jednako, i sve je po zakonu, jer da nije tako, ne bi smo odnedavno imali "slučaj Svaguša", i ne bi se slični slučajevi opetovano ponavljali.

- Riješila sam na stotine, čak i tisuće istovrsnih predmeta u kojima je zbog izostanka stranke presuđeno u korist tužitelja. Na isti način radili su i sudovi i suci u Makarskoj, Solinu, Trogiru, Hvaru, Korčuli, Šibeniku, Zadru... – tvrdi I. Domić, i navodi - kako su predmeti optužnice parnični spisi koji se odnose na sređivanje zemljišno-knjižnog stanja na otoku Braču, te da je opće poznato da je zemljišno-knjižno stanje na tom otoku, ali i na ostalim otocima nesređeno, a da Općinski sud u Supetru inače ima oko 80 do 90 posto predmeta ovakve naravi.

- Za osuđujuću presudu za ta djela - dodala je Biga Milutin - bilo je potrebno ostvariti dva bitna elementa koja optužnica nije imala, odnosno dokazala: svijest i namjeru prvooptužene da pribavi protupravnu imovinsku korist jednima, odnosno da nanese štetu drugim osobama.

Ova izjava najviše revoltira, što je i razumljivo, ali baš ona i dokazuje da je problem u zakonu i sudskoj praksi, jer ako se to isto radi u dobroj vjeri, ne krši se zakon .

Naime, onaj koji misli i tvrdi da je stvarni vlasnik, da bi se uknjižio, mora tužiti sve ostale, žive i mrtve, znane i neznane, koji su se u zadnjih 100-injak godina, iz raznoraznih razloga, našli na "njegovom" vlasničkom listu. I svi naši sudovi su pretrpani takvim "formalnim" tužbama, kojima se izvanknjižni vlasnici pokušavaju uknjižiti, a problemi su posebno izraženi na našim otocima i u Dalmaciji općenito. Najveći broj ovih "parnica", koje to ustvari i nisu, završava se, ili na temelju priznanja, ili na temelju izostanka tuženika, ili na temelju ogluhe, odnosno, nereagiranja tuženoga.

Zakonske mogućnosti... "izostanka tuženika"... ili... "postavljanja privremenog zastupnika", jer su tuženici nepoznatog boravišta i prebivališta... to su "rješenja", koja su i dovela do svih ovih afera, jer se na taj način tužbe za uknjižbu rješavaju mimo znanja i sudskih pozivanja stvarnih vlasnika, ili stvarnih nasljednika. Ove "parnice", u stvarnosti, omogućavaju zaobilaženje postupka nasljeđivanja, jer tužitelj, koji može biti stvarni vlasnik, ali isto tako i prevarant, sam označava nasljednike, što onda sudovi nekritički (bez provjere) prihvaćaju.

Najbolje ću objasniti apsurdnost ove sudske prakse na vlastitom primjeru - svi mi u familiji, koji smo diobom dobili svoje nekretnine (jednako nekritički od strane suda), da bi se uknjižili, moramo se međusobno tužiti... i sad tu svak svakoga od rodbine tuži, svi znamo da je to u svrhu sređivanja stanja vlasništva, i svi se oglušujemo na međusobne tužbe i dobivamo "sporove" na temelju ogluhe... i to traje već 9 godina, i ne vidi se kraja.
I sad recite da to nije, najblaže rečeno, suludo , a za državu i samoubilačko . Apsurd je tim veći, da to nikome od nadležnih institucija ne smeta (barem ih se ne čuje, da se itko na ikoga žali), ako ni zbog čega drugog, onda stoga što blokira njih same. Ako ih već nije briga što time ogromnoj masi ljudi totalno koče i blokiraju svaki daljnji korak i postupanje, ukoliko su lojalni građani koji se drže zakona.

Zato sam ja uvjerena, da je "slučaj Domić" imao posve drugu, političku, pozadinu. Lako je moguće "iskočila" iz direktive sporosti i netalasanja, troškove šestogodišnjeg sudovanja će ionako, kao i uvijek, platiti porezni obveznici, a još lakše je moguće, da sad sutkinja Domić tuži državu zbog izgubljene časti i dobiti, i zbog pretrpljenih duševnih boli, pa budemo platili i daleko više.

Građani za ovakve presude uglavnom bacaju "drvlje i kamenje" na pravosuđe, što je i razumljivo, jer ono, kao neovisno, mo'š mislit', presuđuje, dok se politika, koja donošenjem zakona, pravosuđu utire put, skriva iza te "neovisnosti". Pa se, neizbježno, nameće pitanje, kako to, da se ni jedna strana ne buni, i kako to, da se nikoga glasno ne čuje, ni suce ni političare? Izgleda da to, iz nekih razloga, paše i jednima i drugima... kao da imaju neki "big deal"... suci ne napadaju političare, a političari ne napadaju suce... kako to reče odvjetnik Ivić ... "fikcija da je struka odgovorna dobro je došla struci da bi dobila na važnosti, a politici da bi se oslobodila odgovornosti"... Ne znam je li to sva istina, kao što ne znam ni čija je slika u očima građana lošija, slika sudaca ili slika političara.

Nije mi jasno ni zašto je problematika stanja vlasništva od svih toliko marginalizirana, čak i od medija površno praćena, samo u slučaju ovakvih i sličnih afera, čiji broj bi, bojim se, mogao samo rasti. Čista situacija s vlasništvom, u svakoj normalnoj državi zaslužuje prioriret nad prioritetima, jer nesređeno i kaotično stanje vlasništva lančano uzrokuje probleme u svim ostalim segmentima društva, da i ne govorimo o mogućnostima zloupotreba. Uostalom, da se ovaj problem barem počeo rješavati odmah iza 90-ih, kao što je trebalo, vjerojatno ne bi bilo ni ovako sramotne pretvorbe i privatizacije, a ni ovoliko zapuštene domovine.

P.S. Članak je baziran na vlastitom iskustvu i pročitanom iz dnevne štampe, ali i sudske prakse svog slučaja, te praćenja zakona i stručnih članaka, duži niz godina. Podaci i komentari o "slučaju Domić", kojim je post inspiriran, uzeti su iz dnevne štampe, prepisani pasusi su prenijeti nakošenim tekstom, a preko ubačenih linkova se može, još i dublje, ući u problematiku.



Post je objavljen 07.03.2010. u 02:27 sati.