Kad su došli na vlast u Hrvatskoj nakon 2. svjetskoga rata komunisti
su likvidirali veliku većinu intelektualaca , profesora, pisaca,
akademika, svećenika, redovnika i redovnica, koji su svojim znanjem i
ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka, zbog navodne
kulturne suradnje s okupatorom. Konačno je došao red i na najvišu
duhovnu vertikalu , na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tada
se obistinio jedan dio Stepinčeve proročke vizije koju je on
zabilježio u svome dnevniku još 5.studenoga 1940. godine:"Pobjedi li
Njemačka biti će grozan teror i propast za male narode.Pobjedi li
Engleska ostat će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral,
korupcija u našim zemljama. Pobjedi li SSSR onda je đavo dobio vlast
nad svijetom i pakao".
Još je u kolovozu 1940. Stepinac govorio, da se načela Katoličke crkve
ne mogu složiti s komunizmom, jer komunizam želi otkinuti dušu od
Boga. Komunistički nauk, kazao je Stepinac, osiromašuje čovjeka, jer
gubeći vjerski ideal čovjek gubi smisao za domovinu i za život. Život
bez Boga je pakao. (M.Landercy; Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački
Selci, 1989.,str.74.). U listopadu 1943. u svojoj propovjedi pred
zagrebačkom katedralom Stepinac kaže, među ostalim, slijedeće:
"Katolička crkva uvijek je osuđivala a i danas osuđuje svaku nepravdu
u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.Ne može se istrijebiti s
lica zemlje Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko
nema pravo da na svoju ruku ubija i na koji mu drago način oštećuje
pripadnike druge rase ili narodnosti.. Mi smo uvijek naglašavali u
javnom životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se
o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima,
pravoslavcima ili kome drugome. Katolička crkva ne poznaje rase koje
gospoduju i rase koje robuju... Ona se ne može složiti ni sa sistemom
koji ide za tim, da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno
njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod
njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu...Ne možemo priznati sistema,
koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a
ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne
vidi niti čuje (op.cit., str.92,94.). Ovaj je govor pozitivno odjeknuo
diljem Europe i Amerike, a vješto su ga iskoristili i partizani u šumi
tiskajući ga u obliku letka i dijeleći ga borcima. No dolaskom na
vlast u Hrvatskoj komunisti su nastojali svim sredstvima privoljeti
Stepinca da raskine vezu Katoličke crkve u Hrvatskoj sa Vatikanom i da
osnuje samostalnu hrvatsku katoličku crkvu, koja bi, poput srpske
Pravoslavne crkve, postala državna crkva pod izravnim utjecajem
komunističkih vlasti, što bi u budućnosti neizostavno vodilo
sjedinjenju tih dviju crkava, a u daljnjem tijeku vrlo vjerojatno
sjedinjenju hrvatskoga i srpskoga naroda u jedinstveni umjetni
jugoslavenski narod, odnosno u stvari u velikosrpski narod. Kad u tome
komunisti nisu uspjeli uslijedilo je prvo zatvaranje Stepinca od 17.5.
do 3.6.1945. Slijedećega dana nakon Stepinčevoga puštanja iz zatvora
posjećuje ga osobno Josip Broz Tito. I kao što je Tito 1943. nudio
Hitleru vojnu suradnju u okupiranoj Jugoslaviji , što je Hitler s
prezirom odbio, tako Tito 1945. nudi Stepincu suradnju pod uvjetom da
zagrebački nadbiskup raskine vezu hrvatske Katoličke crkve s
Vatikanom, što je Stepinac odbio (Pero Simić - Zvonimir Despot:TITO,
strogo povjerljivo, Zagreb 2010,str.34,35.). Interesantan je to bio
susret. S jedne strane Tito, komunistički narcis, Staljinov poslušnik
i istodobno Churchillov štićenik, neprincipijelni karijerist i
istodobno boljševički dogmatičar, "cinkaroš" u Moskvi svojih
partijskih kolega što je ove koštalo glave, agent Kominterne i
suradnik NKVD-a, a, s druge strane, samozatajni asket, čovjek koji
pred komunističkim sudom izjavljuje, da je za svoje kršćansko
uvjerenje pripravan ne samo trpjeti, nego i umrijeti. Kad Tito nije
uspio nagovoriti Stepinca da odcijepi Katoličku crkvu u Hrvatskoj od
Vatikana uslijedile su prijetnje, fizički napadi i pokušaj ubojstva
Stepinca ( u Zaprešiću kad je otvarao novu župu), blaćenje u medijima,
pisanje klevetničkih parola po zidovima. Stepinca i Katoličku crkvu
bjesomučno napadaju uz blagoslov Udbe masoni, osobito dr.Viktor Novak
i Dušan Tomić, Na sve ovo Stepinac šalje prosvjede zbog teških
zlodjela koja su se dnevno zbivala, ubijanja svećenika, montiranih
postupaka pred tzv. narodnim sudovima. U tim prosvjedima on ističe, da
hrvatski narod nije trpio ni u vrijeme Turaka kao što trpi pod
komunistima, da su na odstrjelu osobito hrvatski intelektualci samo
zbog toga što su radili za vrijeme NDH i zaključuje:"Izgleda prema
postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije
smjelo uopće živjeti". No najžešća osuda komunističkih zlodjela
uslijedila je u Pastirskome pismu od 20. rujna 1945. u kojemu
katolički biskupi, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, spominju, među
ostalim, osude i smaknuća mnogih nevinih svećenika, zabranu katoličkog
tiska, zatvaranje sjemeništa , ukidanje privatnih katoličkih srednjih
škola,sprječavanje vršenja vjerskih dužnosti, pravljenje neprilika
katoličkim ženskim redovima, barbarstvo komunista u odnosu na grobove,
postupak u komunističkim logorima itd. Nakon Pastirskoga pisma
uslijedilo je i okružno pismo Stepinca u studenome iste godine u
kojemu on izražava bol što mu je komunistička vlast onemogućila da
vrši svoj apostolat izvan Zagreba.U tome pismu Stepinac također
iznosi, kako njega, biskupe,svećenike, redovnike i redovnice napadaju
svim sredstvima na političkim skupovima, u medijima, natpisima po
zidovima, klevetama i lažnim tumačenjem svećeničkih izjava. Nakon
okružnoga pisma komunisti su odlučili Stepinca zatvoriti. Tito, koji
je dobio bitku protiv kralja, nije mogao dopustiti da je izgubi pred
jednim katoličkim nadbiskupom - i to u svojoj komunističkoj državi (R.
Oraški).Zato je po nalogu toga visokopozicioniranog europskog masona
( Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Zagreb , 2010. str.294.)
uslijedio poznati montirani sudski postupak, čija je glavna rasprava
otvorena 30.9.1946. a presuda na 16 godina prisilnog rada i 21 godinu
gubitka građanskih prava izrečena 11.10.1946. Općepoznato je
Stepinčevo dostojanstveno držanje na komunističkome sudu i njegova
izreka, da on ne treba milosti, jer da mu je savjest mirna. Za vrijeme
njegovog izdržavanja kazne u Lepoglavi počinje njegovo sustavno
trovanje. Pretpostavlja se da su ga zračili iz susjedne ćelije, što je
razaralo nadbiskupovu koštanu srž i dovelo do teškog oboljenja,
policitemije. Kod te bolesti ulaze u krvotok velike količine
nedozrelih eritrocita, a bolesnik osjeća umor, opću slabost, gubi
apetit i postaje anemičan, rapidno mu slabi imunitet i umire. Pošto se
Stepinac počeo osjećati vrlo loše, komunističke su se vlasti pobojale
da će umrijeti u kaznionici, gdje bi međunarodna javnost mogla
zatražiti obdukciju pod kontrolom stranih patologa, te je poslan u
svoj rodni Krašić u kućni pritvor, gdje Stepinac umire 10.veljače
1960. Prilikom balzamiranja njegova tijela na molbu tadašnjeg
administratora zagrebačke nadbiskupije dr. Franje Šepera jedan od
liječnika je sakrio kardinalovo srce koje je posebno balzamirano i
sačuvano za potrebe crkve. Kad je nakon dvije godine Udba saznala za
to , zaplijenila je kardinalovo srce i spalila ga u malom krematoriju
SUP-ove ambulante u Zagrebu u Šarengradskoj ulici, a pepeo bacila.No
barbarstvo i mržnji komunističkih vlasti išli su i dalje. Kad je 1993.
godine izvršena ekshumacija kardinalova tijela da bi se potvrdilo
njegovo sustavno trovanje, otkriveni su tragovi karbolne kiseline koja
je uštrcana u vene pokojnika, tako da su posmrtni ostatci
balzamiranoga tijela potpuno raspadnuti. Komunistički su vlastodršci
time htjeli zametnuti tragove trovanja.Začudo, jedan od objektivnijih
sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kad je rekao Ivanu
Meštroviću slijedeće:"Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam
sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan , postojan
karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često
biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih
političkih ciljeva...nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma,
ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo
sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo...Da je samo proglasio
hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka
uzdigli." ( Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb-
Samobor-Krašić,2008.str.196.).
Dopustite mi da na završetku citiram riječi blagopokojnog kardinala
Franje Kuharića izgovorene u Rimu 13.prosinca 1990. godine, na skupu
koji je organizirala Papinska međunarodna marijanska akademija u
suradnji sa Hrvatskim zavodom sv.Jeronima i Hrvatskom zajednicom u
Rimu. Tom prigodom je kardinal Kuharić rekao i ovo:" Između listopada
1946. i veljače 1960. Stepinac je napisao mnogo pisama, osobito
biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, koji su u većini
spisi velike duhovnosti. Vrlo čvrst, zajedno s poticanjem na
ustrajnost, on je izricao uvjerenje da komunizam ne će dugo trajati.
Danas, dok mi gotovo jedva vjerujemo, to se događa pred našim očima.
Ali , budimo uvjereni, da je to plod mnogih molitava, mnogih suza i
mnogih patnja."
Poput svoga Učitelja Stepinac je svojim životom posvjedočio evanđelje
ljubavi, kako nose naslov opsežne tri knjige o životopisu, dokumentima
i svjedočanstvima koji su vezani za blaženog Alojzija Stepinca, a
materijali sakupljeni od mons. Jurja Batelje. Stepinac je dopustio da
bude raspet od komunističkih Kaifa i Pilata 20. stoljeća. No, usprkos
današnjeg pokušaja od strane recikliranih komunista da se te Kaife i
Pilate rehabilitira pod oznakom antifašizma (i Staljin je bio
antifašist), oni su sramno nestali sa povijesne pozornice zajedno sa
zločinačkom ideologijom komunizma, a Stepinac, poput svoga Učitelja,
ostaje svijetli uzor bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja. Kako
je rekao američki biskup Fulton Sheen, Stepinac je došao pred sud kao
duhovni vođa Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao
primjer za svijet.
Prof. Branimir Lukšić
Post je objavljen 06.03.2010. u 22:41 sati.