Ovakve priče uvijek počinju na isti način. Tmurno nebo cjedilo je i posljednju kap koja se nalazila u gustim spužvetinama od oblaka. Takvo kišno raspoloženje osjetili su framaši kad su tog petak stigli na željeznički kolodvor u Karlovcu. Naime oni su stigli s jednim ciljem - odlučili su postati animatori u njihovim mjesnim bratstvima, a framaši kao framaši, nitko im ne može slomiti duh. Čak ni kiša. Put od kolodvora do crkve bio je težak, ali pogađate - oni su ga savladali bez ijedne primjedbe.
A kad su napokon stigli u vjeronaučnu dvoranu počeli su se pripremati za misu, svatko na svoj način:


Nakon mise uputili smo se u školu. Tamo smo imali večeru, podjela po grupama i upoznavanje.


Tu imamo slike Šegija i naše kuharice Slavice te naših najmlađih framaša (mora biti malo mjesta i za njih premda se nisu htjeli slikati):


Na kraju dana je bilo klanjanje u lauretanskoj kapelici i ispovijed.
















