Pregled posta

...nad otvorenim grobom Promina bloga

@Sany... žao mi je što si obrisao blog... ali razumijem te... dobro te razumijem.... jer i sama sam masu puta, iz inata bezjacima i gadovima rušila ono što sam osobno stvarala.
To su one strašno visoke temperature u čovjeku, koje imaju samo rijetki.... To su temperature koje je teško nositi u sebi, ali garancija su za niz životnih doživljaja, koje oni s niskim temperaturama nikada ne dožive.
Jučer sam pročitala novi tekst Natalie Luks….. u kojemu piše o uspjehu i iskrivljenom načinu na koji gledamo na vlastiti uspjeh i uspješnost drugih ljudi.
Postali smo poput svraka… zanosimo se šarenim lažama, pogrešnim vrijednostima i ne vidimo ono što nas doista čini sretnima, a uspješnost drugih gledamo kroz niz formalnih detalja, dok im pritom zaboravljamo zaviriti u oči i pogledati da li posjeduju žar u pogledu, a koji znači da su zadovoljni sami sobom.
Priča mi jučer kolegica kako ukrašavanje sale za svadbu cvijećem dođe 13.000 kuna, a navlake za stolice su 2,5 € po stolici. Ironično sam to prokomentirala, a ona mi objašnjava kako su to prilike kada eto treba biti sve dostojanstveno i lijepo. Odmah mi je na pamet pala statistika i koliko se brakova u Hrvatskoj raspada. Očito im navlake na stolicama i cvijeće nisu u stanju osigurati uspješan brak. Tako je baš na svim životnim područjima.
Neki dan sam se srela s jedinim poznatim i visokopozicioniranim direktorom u našem poduzeću. Srećemo se na hodnicima poduzeća… od kada se kod nas zaposlio …. spušta glavu kad me vidi… da ne bi morao pozdraviti. Taj dan je išao ispred mene i tako je pustio vrata iza sebe da mi je skoro razbio nos. Na svu sreću, bavila sam se sportom u mladosti pa još uvijek uspješno izbjegavam takva iznenađenja na svom putu. Hodajući do ureda razmišljala sam o njemu… Hm…. čovjek je završio visoke škole, jako je napredovao u zadnja dva desetljeća, jako se obogatio, nosi skupa i lijepa odijela, odlično se drži za svoje godine. A što mu sve to vrijedi… kad kolege o njemu pričaju da je lopov, a na hodnicima se ponaša ko zadnja seljačina?!!!! Valjda se u toj trci ka „uspjehu“ nije stigao baviti ponašanjem.
Namjerno navodim primjere koji nemaju veze s tvojom pričom….. jer ti pokušavam objasniti da zadovoljstvo čovjeka ne spava u tom vanjskom sjaju i maskama koje navlače da bi zadivili okolinu, nego zadovoljstvo čovjeka spava u srcu čovjeka i mirnom snu.
Sany… svakodnevno doživljavam razna pikanja i neugodnosti od onih koje prozivam ili sam prozivala zbog nemoralnih ponašanja…. ili sam im pak iz krvavih kandži izvlačila žrtve na koje su se namjerili. Masu toga ti ja i ne ispričam…. jer bi se naši susreti pretvorili u žalopojke, a mi imamo važnijih tema. Naravno da se uzrujamo kad netko laže, kad nam pakiraju i podmeću nogu… ali ništa drugo ne možemo ni očekivati od ljudi kojima smo svojim djelovanjem pomrsili neke osobne i nečasne interese. Pa normalno je da nas ne vole i da nas smatraju neprijateljima… jer da razumiju ono o čemu pričamo, da imaju isti sustav vrijednosti, tada ih ne bi mi prozivali i svijet bi bio idilično mjesto, svi bi se držali za ruke, voljeli i razumjeli.
Nije te razočarao načelnik koji te tužio… nego su te razočarali neki drugi ljudi… jer baš od njih nisi očekivao da će ponašati kako se ponašaju u konkretnom događaju. Ni to nije ništa strašno. Pa uvijek je bolje da maske padnu ranije. Mogao si u zabludi biti još niz godina i prave istine spoznati u nekom još težem trenutku. Istina nikada ne dolazi prerano. Zvijezde su htjele da baš sada postaneš svjestan nekih istina… Vrijeme će ti pokazati da se sve dešavalo baš onako kako je trebalo…. jer sudbina se za to pobrinula.
Tvoj blog je bio najbolja promocija Promine. Nisam znala gdje je to… dok nisam počela čitati tvoj blog. Taj blog je bio miris djetinjstva, dah uspomena onima koji su odavno otišli iz tvog kraja. Kad sam se jednom vozila kroz Oklaj…. ugledala sam tablu „centar“… a pored toga je na debelom štriku bila vezana krava. Izmamila mi je ta slika osmijeh na lice…. i doživotno ću je nositi u sjećanju, jer bio je to prvi susret s Oklajem. Tek sam kasnije skužila da centar i glavni trg nisu tamo gdje sam vidjela vezanu kravu, nego su na tvom blogu. Sve važno što se dešavalo bilo je objavljeno na tom mjestu. Gašenjem bloga najviše gube stanovnici Promine.
Ti si pokazao kako to može izgledati…. Malo je većih gradova koji imaju takve blogove i takve izvjestitelje. Mislim da tvoji sumještani još nisu ni svjesni što su izgubili.
Zašto je taj blog bio tako dobar? Zato što se u tvojim očima vidjela iskra kad si o svom blogu govorio… kad si govorio o svojoj Promini, zato što si u kreiranje te stranice ugradio cijelu svoju dušu i ljubav prema rodnom kraju i njegovim stanovnicima. Svako tvoje slovo bilo je nastojanje za bolji i ljepši život u Promini. Sve to bez srca i duše nije moguće.
Ti si dao puno i sada imaš pravo biti ljut…. imaš pravo svoju sveukupnost preusmjeriti u neke nove borbe i neka nova zadovoljstva…. a Promina ima „uspješne“ političare, buduće direktore s tesarskim zanatom, imate i ugledne, vrlo obrazovane iseljene Promince… pa neka sada oni popune prazninu koja ostaje nakon gašenja tvog bloga….
Osjećam tvoju ljutnju i tugu. Žao mi je što se tako osjećaš…. ali istovremeno se smješkam jer znam da ćeš ti to izdržati i iz cijele ove priče izaći još jači i još veći.
Sanko… u svim ovim „vremenskim nepogodama“ uspio si ostati čovjek, borio si se za istinu… za prave vrijednosti. To je ono što se ne može naučiti ni u jednoj školi, ni na jednom fakultetu, to se ne može kupiti, na to te nitko ne može nagovoriti…. to je od samog Izvora… od dragog Boga!
Svi dječaci sanjaju postati heroji ulice… samo nekima to uspije. Tebi je uspjelo… bez obzira što ti se sada ne čini tako.
Ova priča nikako nije završila….. samo joj se mijenja ritam. Ti si ta priča Sanimire…. Volim priče…. a tvoja je jedna od zanimljivijih koje sam imala prilike pratiti.
Kad budem imala unuke…. pričat ću im: „Tamo daleko, iza sedam gora i sedam mora prostire se jedna Promina, u kojoj živi jedan Sanimir…. „ a onda ću malo zastati, dok će dječji glasovi prekidati tišinu: „Bakoooo pričaj nam o Sanimiruuuu….“
Blago tvojoj djeci… zbog uspomene koju sada pišeš, a ostavljaš im kao najdragocjeniju ostavštinu koja se djeci može ostaviti…. Od poštenja, iskrenosti i časti nema većih vrijednosti.
Živio Sanimire!


Post je objavljen 06.03.2010. u 10:24 sati.