Fascinantno je to.
Nikad ne gubiš nadu. Koliko god beznadno bilo. Uvijek uspiješ zamisliti neki scenarij koji će te kad-tad do hepienda dovesti. I hraniš se tim scenarijem do besvijesti.
Dok ne skužiš da niš od svega tog, da nema šanse, niš od hepienda, niš od filma. Nije ovo Hollywood.
U kurcu si.
No, optimisti su rijetko u kurcu. Ili kratko.
Sjetit ćeš se prije spavanja neke sitnice, usputne rečenice, slučajnog trenutka... orkestar će zasvirat, izvadit ćeš onaj scenarij iz koša za smeće, zaboravit zašto si ga bacio (živjelo selektivno pamćenje)... hepiend je opet u igri!
Točno ko u "Glup, gluplji":