danas je jedan od onih dana kad mozak radi ko one lampice na boru. trep trep jesam trep trep nisam.
tata mi ponavlja na telefon šta sve mora tražit moju doktoricu a ja stojim nasred sobe u šlapama koje imaju nekakve cofleke koji su se opet zapetljali i mislim se oću li ih kastrirat i riješit se više tih dlakavih pufova. tata viče: kćeeeri, halo, di si, alo alo, još dve sekunde muka i tek onda trep trep jesam.šta je tata?
onda jutros u bolnici. neurologija, majko mila majčice . trčim za nekakvom pomoćnicom doktorice koja me vodi na eeg i bacam pogled lijevo i desno, a ono probijam se kroz katakombu s nekakvim mumijama oko mene i trčim i počnem brijat da vani bombe padaju i da smo u ratnoj bolnici jer sve se raspada, prljavo je i smrdi a ekipa sva munjena, na pol svijesna, na pol retardirana...ne rugam se nikom, nego se bojim da i ja u žurbi ne pogodim glavom u zid pa ostanem kvrgoglava i zrikava. i trep trep nisam.
trep trep jesam. u čekaoni sam dva na dva. čekamo, ja rakava, trudnica i invalid, svi istih godina. neš ti ekipe. čekam doktora da izađe i izabere kog će prvog, najhitnijeg. nemrem stajat jer me bole leđa, pa sjedim. trudnicu bole isto pa stoji, nemre sjedit. a invalid sjedi jer nemre niš. doktor izlazi, maše prstom i izabire mene. jes, pobjedila sam.
ulazim u ured a ono ko da ga kafka sklepo. trafo ormarić na kojem piše oprez, opasnost od električne struje. pored toga ptt ormarić. bolnički ležaj iz devetnajstog stoljeća, unikat samo taki a doktor izgleda ko jadni činovnik, pogrbljen iznad svog računala iz kojeg se jedva naziru neki zvukovi, pogađam jazza. iza njega ormar i prozor. jad i bijeda. na zidu iznad stola visi slika s krajolikom u jakim bojama i tri krave na pašnjaku koje žvaču nekakav korov, gledaju i rugaju se...a vid šjora doktora na šta je spao, mahovina iz ušiju mu eno počinje rast, mu mu mu mu mu.
i kako da jesam...pa nema me, nisam...trep ne...on mi govori a ja ga gledam i razmišljam o tim kravama gore i kako se i meni vjerojatno rugaju i pokušavam čut šta govore ali mješavina zvukova izvana, glasova i jazza radi kuršlus u mojoj glavi i počinjem razmišljat kakav će biti majstor koji dolazi za plin danas. jer kakav je to lik koji nazove firmu zeko zna. zašto bi i jedan muškarac želio da ga zovu zeko? a ako zeko zna, možda stvarno zna. pa smišljam pitanja. zeko zeko reci ti meni, najljepša žena na svijetu ko je i jel živi u mojoj sjeni?
i vraćam se opet, moram, važno je. znači eeg odličan. terapiju mjenjamo ali ne odustajemo jer se bojimo. epilepsija je opasna stvar. obavili smo posao. idemo doma zadovoljni. mi smo moj mozak i ostatak ispod. danas ne surađujemo al jesmo. on kaže da nismo, al znam da nema pojma. nahranit ću ga večeras novom terapijom, onda će proradit. znam da oće.
Post je objavljen 05.03.2010. u 20:24 sati.