"Osoba koja pokušava živjeti sama neće uspjeti. Njezino srce vene ako se ne susreće s drugim. Sužavaju joj se pogledi, čuje li samo odjekevlastitih misli i ne nalazi li nadahnuće ni u kom drugom."- Pearl S. Buck
Otuđenost kao društvena pojava postaje problemom suvremenoga čovjeka nad kojim se sve češće zaustavljamo i promišljamo. Sami smo svjedoci javnoga mnijenja u kojemu se mnogo govori o groznici suvremenoga svijeta, užurbanosti, kroničnom nedostatku vremena i zanemarivanju međuljudskih odnosa: kolegijalnosti, prijateljstava, obiteljskih druženja pa i partnerstva. Razlozi toga temom su mnogih socioloških studija i razmišljanja.
Ono što karakterizira ovo vrijeme je cjelodnevni rad, preopterećenost štetnim i nepotrebnim informacijama, stalni pritisak i utrka za novcem kako bismo živjeli u skladu s vremenom i društvom koje se neprestano razvija. No u svemu tome gubimo sami sebe, udaljujemo se od svoje izvornosti i biti, svoje duhovnosti i tako postajemo teški i sebi i drugima.
Riječ otuđenost govori nam da smo tuđi jedni drugima, da smo si nepoznati i strani. A ako smo si nepoznati i strani, to nam samo govori da nemamo vremena niti volje, niti strpljenja upoznati se s drugima, družiti se s njima, provoditi vrijeme i brinuti se o njima, truditi se izgrađivati odnose. Iako smo prosvjećeniji i bogatiji informacijama, danas nam nedostaje osnova, a to je dobrota. Ne njegujemo dobrotu, a pomanjkanje dobrote čini nas nemirnima i nestrpljivima u međusobnim kontaktima. Jedan od uzroka otuđenosti gubitak je kontrole nad stalnim dotokom informacija. Danas više no ikad izloženi smo golemim količinama informacija svake vrste. Toliku njihovu količinu naš ih razum s postojećim znanjem i umijećem nije u stanju preraditi i klasificirati, odnosno ono što vidimo ili čujemo ne zna pospremiti na pravo mjesto ili izbaciti iz glave i još k tomu na neke stvari dati i odgovor.
Američki teoretičar M. Gorman naveo je opasnosti koje se pojavljuju kao posljedica prekomjernog izlaganja informacijama, a posebice onima koje su vezane za otuđenost. Jedna od opasnosti je zbunjenost. Sve je veća količina djelomično obrađenih informacija i nemogućnost njihove kategorizacije po važnosti, što onemogućuje određivanje prioriteta te dovodi do nesigurnosti i stalne sumnje u mjerila. Zatim, tu je frustracija koja nastaje zbog nemogućnosti kontrole. Mogli bismo prije reći da je to frustracija zbog nemoći jer nismo svjesni koliko smo ovisni o izvorima informacija. Slijedi lošije prosuđivanje koje se pojavljuje nakon određene točke dotoka informacija kada se smanjuje sposobnost ispravnih odluka. Smanjena dobrohotnost možda je jedna od najtežih posljedica. Ona se odražava i isijava na okolinu u kojoj se krećemo i boravimo.
Proučavanja pokazuju da ljudi koji pate od stresa zbog preopterećenosti informacijama postaju u osnovi egocentrični i sebični, a to se uglavnom odnosi na mlade ljude koji su neprestano izloženi stimulansima informativno - zabavne tehnologije. Prevelika samouvjerenost također je jedan od suvremenih problema. Ljudi koji pate od preopterećenosti informacijama često ne shvaćaju u kakvom se stanju nalaze i postaju previše samopouzdani misleći da im velika količina neobrađenih informacija daje moć, iako je zapravo posve suprotno. I na kraju slijede rezignacija i očaj.
Duhovne probleme koje otuđenost također izaziva, jesu zavist i škrtost. Život u "mentalnoj oskudici" šalje signale da su nam svi koji imaju više materijalnih dobara i uspjeha u životu neprijatelji koji ne zaslužuju ono što imaju. Živjeti s takvim pogledom na svijet pogubno je za svakog tko tako razmišlja. Njegovanje mržnje i zavisti jača zlobu u čovjeku i smanjuje dobrotu, a osoba počinje odašiljati neugodnu i negativnu energiju i tako odbijati ljude od sebe.
Svatko od nas ima svoje bogatstvo, svoju imovinu, a pitanje je samo kako s njom znamo raspolagati i upravljati. Drugima nije bolje nego nama zato što im je to "nešto" poklonila sreća, već zato što rade na vrijednostima koje su im dane. Stoga najprije treba zbrojiti i vidjeti čime mi raspolažemo te razmotriti mogućnosti za boljitkom, za mogućnošću napredovanja.
Kada je čovjek usredotočen na sebe i svoje mogućnosti, tada je manje zarobljen u kavezu zlobe i zavisti iz kojega gleda kako je drugima bolje nego njemu. Poznavati sebe, imati sebe znači imati osobnu slobodu.No, što učiniti u takvim situacijama i stanjima? Ako radimo na sebi, u pogledu selektiranja informacija pa i životnih sadržaja, postoji mogućnost unošenja reda i prioriteta u život. A kada čovjek osjeti da vlada svojim životom, svojim vremenom, čuvstvima i mislima, tada postaje i bolja osoba, ima više vremena za sebe, a samim tim i za druge jer uviđa da ima dovoljno vremena koje može podijeliti sa svojim bližnjima i prijateljima ili kolegama. To je stanje svijesti kada možemo neopterećeno izgrađivati, njegovati i usavršavati odnose s drugim ljudima i stvarati nova prijateljstva.
Imajmo na umu da neprestano trebamo raditi na sebi te učiti usvajati i vježbati dobre i korisne informacije popraćene ljubavlju i dobrotom. One će samo tako postati pravi dio nas i u nama se učvrstiti i biti polazna točka ili prepoznatljivost nas samih kao dobrih i druželjubivih ljudi koji su poželjni i potrebni u društvu, koji su zanimljivi i imaju veliko razumijevanje za različitosti. U odnosima s drugima vidi se koliko je svatko od nas zrela i odrasla osoba. Već smo se uvjerili da nas godine ne čine (samo) zrelima, one nas čine starijima. Zrelost nosi sadržaj kompletnosti, obuhvaćenosti svih potrebnih osobina i kvaliteta s kojima možemo biti dobri i korisni sebi i društvu (čuvstvena zrelost, danas popularna emocionalna inteligencija).
Emocionalna inteligencija pokazatelj je koliko i kako smo odgojili svoju osobnost. Očituje se u odgoju i kontroli temperamenta koji posjedujemo od rođenja, vidljiva je u našem ponašanju, razumijevanju za druge i samim našim postupcima. Emocije su te koje nas najčešće odaju u društvu i u našim se reakcijama vidi jesmo li još uvijek na razini djeteta i sve prihvaćamo osobno i uvredljivo ili smo se odmaknuli od te dobi i za druge imamo razumijevanja i strpljenja. Budući da se čuvstvena zrelost očituje u postojanosti i samokontroli, u svakom društvu u kojem se nalazimo treba nastojati zadržati inteligentno i pristojno ponašanje.
Prijateljstvo
Koliko nam je prijateljstvo važno u životu? Od djetinjstva primjećujemo djecu, vršnjake oko sebe i s njima se počinjemo družiti, te jako patimo kada nismo poželjni u nekom društvu, kada nam "prijateljica" kaže da joj je sada druga djevojčica prijateljica. Osjećaj društvene pripadnosti i povezanosti ljudska je temeljna potreba. Ljudi su nam važni i potrebni da bismo se potpuno razvijali. Obitelj je naše prvo društvo, prvi ljudi oko nas s kojima komuniciramo naša su obitelj, s njima stvaramo odnos, uz njih se osjećamo sigurno i uz obitelj rastemo. Poslije počinjemo upoznavati i širu okolinu, koja nam postaje važna, te nastavljamo graditi prijateljstva, poznanstva, kolegijalne odnose za cijeli život.
Sklapanje prijateljstava vrlo je popularno u vrijeme adolescencije, u vrijeme traganja za vlastitim identitetom, kada je pripadnost društvu vrlo izražena potreba, odnosno u kojoj je naglašena i potreba za poštovanjem, priznanjem i vlastitom vrijednošću. Prijateljstva stečena u srednjoškolskim danima najčešće ostaju najsnažnija i najdugotrajnija. Prijateljstvo i njegovanje prijateljstva cijela je kultura. Mnogima nažalost to ne uspijeva i taj se nedostatak poslije primjećuje u životu.
U svakom slučaju dobra prijateljstva treba njegovati. Prijateljstvo je odnos između najmanje dvije osobe koje nisu u krvnom srodstvu, prepušteno je slobodnom izboru i dobrovoljna su, ne temelje se na zakonskom ugovoru i obostrana su. Prijateljstva se temelje na povjerenju, suosjećanju, poštovanju, zajedništvu, skrbi, ljubavi, srodnosti duša.
Prijatelj je netko s kim možemo razgovarati o svemu, dijeliti dobro i zlo, kome se možemo povjeriti. Presudno je svakako da je prijatelj netko koga volite i tko voli vas, netko s kim dijelite pozitivnu kemijsku reakciju.
No potrebno je upozoriti i na vrednovanje odnosa, odnosno na razlikovanje situacija i odnosa koje imamo s ljudima. Svaki odnos temelji se na poštovanju prema drugoj osobi što govori o mjeri prisnosti. Naprimjer kolegijalnost - treba čuvati taj odnos. Kolege su oni ljudi s kojima smo se školovali ili s kojima dijelimo istu radnu sredinu. Oni su poznanici s kojima dijelimo poslovne teme. S njima se ne dijele intimne teme. No postoje i primjeri kada se na poslu razviju prijateljstva, a tada kolegijalni odnos poprima druge dimenzije. Danas je sve više primjera da poduzeća postaju poput obitelji jer su zaposlenici vrlo vezani za posao i ljude s kojima rade.
Izvor: zdrav-zivot.com.hr | Piše: Ivana Ivančić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, Srednjoškolski đački dom, Osijek