Kraj ili pocetak civilizacije
Kako to da drustvom jos uvijek upravlja neki sedimentni sloj, koji vegetira na njegovom dnu, zakinut bilo kakve humane dimenzije?
Osim sto je formiran supstancijama grabeza, nasilnistva, osim imanentne perverzivne i parazitske naravi, sto ga jos cini vladarom ovom divnom svezivotnom Planetom?
Dali se radi o prirodnim zakonima, koji upravljaju njegovom reproduktivnoscu po pravilima vece ribe koja guta manju?
Ili pak o bioloskom fenomenu, jedne vrste psihicke paranoje, koja se radja u odredjenim segmentima drustvenih kriza, da se onda njime kormilari poput nasukanim brodom?
Sto ako je i covjek biolosko bice podredjeno slicnim zakonima Dennettovog mrava iz njegovog kapitalnog djela Kraj Carolije, koji pocinje recenicom:
„Promatrate mrava na livadi kokako se revno penje uz vlat trave, sve vise i vise dok ne padne , a zatim se iznova penje, kao sto je Sizif valjao svoj kamen , neprestano pokusavajuci doci do vrha.
Zasto mrav to cini? Kakvu korist trazi za sebe u toj napornoj i nelogicnoj aktivnosti? Ispada da je to pogresno pitanje. Mrav od toga nema nikakve bioloske koristi. On ne pokusava postici bolji pregled nad teritorijem niti trazi hranu, nite se, na primjer, seperi pred potencijalnim partnerom. Njegovim mozgom upravlja sicusni parazit po imenu jetreni metilj ( Dicrocelium dentricum), koji treba dospjeti u zeludac ovce ili krave kako bi dovrsio svoj reproduktivni ciklus. Taj sicusni mozdani crv tjera mrava na mjesto koje ce koristiti njegovom potomstvu, a ne onomu mrava. To nije izolirana pojava. Slicni manipulativni paraziti inficiraju ribe, miseve i druge vrste. Zbog tih se autostopera njihovi domacini ponasaju nelogicno pa cak i samoubilacki, cineci sve u korist gosta , ane domacina „ (Stranica prva, Kraj Carolije)
Ali, zar civilizacijski covjek pozna neke svoje razvojne vankrizne epohe? Ima li barem izgleda da one postoje u nekoj doglednoj buducnosti? Odnosno, da ne upada u njegovo evolucijsko vozilo onaj diktatorski metilj koji ce ga konacno natjerati u vlastitu strovalju, samo zato da bi tu probircio neki svoj trenutni reproduktivni ciklus?
Mnoga su djela napisana, jos je vise receno na temu, sa filozofskog, ideoloskog i duhovnog aspekta. Ali tek kao u nekom obliku popratnog requiema na covjekovom sve vise suzavajucem krugu bezizlaznog labirita.
Kao da se krece bez vlastitog pravca, bez cilja, sljedeci tek nametnuti mu autostopov pravac, uperenog pistolja u njegova ledja. On nije ovdje sebe samog radi, vec zbog nekog drugog, jaceg, pametnijeg ili ludjeg. Niti da razabire vlastito dobro od zla po svojim mjerilima, vec po nametnutim mu pojmovima kojima je vodjen uskim hodnicima drustvenog labirinta oblozenim iskrivljenim ogledalima sto odrazavaju njegov profil samodopadnosti, prsate samouvjerenosti, heroja i kukavicu, moralnu, eticku i estetsku vertikalu, po mjeri njegovog klasno metiljnog dirigenta.
Post je objavljen 05.03.2010. u 19:48 sati.