Dugo nas nije bilo, zbog osobnih obaveza nismo bile u mogucnosti odrzavati ovaj blog te objavljivati redovito postove. Iako urednistvo pise vrlo mali broj tekstova, velik je posao citanje te odabiranje tema koje ce se obradjivati te objaviti. Takodjer je mozda - na zalost - bilo potrebno da se dogodi novi slucaj svirepog nasilja, pa da se ponovno svom snagom bacimo na posao.
Molimo i ovom prilikom blogere, da nam salju tekstove, svoje vlastite ili vec objavljene, za koje smatraju da ih treba objaviti na ovom blogu.
Hvala.
A sada tekst blogerice koja objavljuje u Vecernjem listu:
Što je dovelo do poremećaja u društvu koji djecu pretvara u ubojice?
Djeca koja ubijaju drugu djecu
Pogledajte sliku pretučenog dječaka iz vijesti koje zadnjih dana šokiraju svojom brutalnošću, s jedne strane zamislite bijes, ljutnju, tugu i nemoć koje bi osjećali da ste njegovi roditelji… S druge strane zamislite da ste roditelj tih dječaka koji su ga pretukli, zamislite taj osjećaj… Što biste napravili?
Što je u glavama tih mladih ljudi da se tako nasilno ponašaju, što ih je potaknulo da satima nemoćnog dječaka tuku, kako nekome može biti užitak vidjeti bol, krv, čuti jauke drugog ljudskog bića, nemoćnog, slabijeg od sebe????? Odgovor na ovo pitanje je da u ovom nasilju koje hara našim gradovima i svijetom može uživati jedino poremećena ličnost. No što je dovelo do tog poremećaja u društvu koji djecu pretvara u ubojice? Što dovodi do toga da netko tako mlad gazi druge ljude bez povoda i razloga (iako za ovakvo nasilje niti ne može biti nikakvog razloga)?
Ta tri dječaka su najbolji primjer kako sigurno do kraja koji je vrlo ružan. Takva uništena mladost ta tri dečka nema lijepe budućnosti. Vjerojatno ćemo opet biti svjedoci sustava koji „radi“ kako „radi“ pa će se huligani izvuči, postat će glavne face i strah i trepet u svom kvartu dok nekog slučajnog prolaznika ne pretuku na smrt zbog sendviča pa možda eventualno se mooožda netko sjeti zaustaviti ih na pravi način – iza vrata neke dobro čuvane ćelije. Traume koje je pretučeni dječak preživio neće zacjeliti dugo, dugo, dugo ali izvući će se. No za ovu trojicu spasa nema, oni su svoju budućnost zapečatili.
Ne znam koga mi je više žao. Ne mogu ni zamisliti noćne more tog malog dečka u bolničkom krevetu, što mu je prolazilo glavom… Žao mi je roditelja pretučenog dječaka jer suosjećam s njima, da je u pitanju moj mlađi brat mislim da bih poludila jer ne mogu ni pojmiti da netko može tako nešto napraviti iz čiste dosade i obijesti. Paradoksalno je da danas moraš biti sretan da ti dijete uopće dođe živo iz škole! Pa je li to svijet u kojem živimo, za što radimo, zašto se borimo za egzistenciju kada strahujemo za svoju djecu koja ne mogu odrastati u miru i na miru? Kako nešto promijeniti?
To što nekome kupiš „Ubij-istuci-razbij“ igricu i satima si na miru nije odgoj
Danas su djeca okrutna, gledaju nasilne filmove, igraju nasilne igrice, izložena su obilju krvi, droge, vulgarnosti i svemu što u jednom normalnom odgojno-razvojnom putu jedne mlade osobe ne bi trebalo biti. Tko uz izloženost svemu tome može biti normalan? Kakav je to odgoj koji sve to dopušta? Što su ti roditelji radili? Možda roditelji nisu svemogući ali željezo se kuje dok je vruće pa tako i odgoj počinje vrlo, vrlo rano. Tko zna kakve su prilike iskovale mlade kriminalce, silovatelje, ubojice, zlostavljače i druge pripadnike „blatne“ mladeži s margine našeg društva, na rubu zakona i s jednom nogom u ćeliji, drugom nogom u grobu. Možda je sve moglo biti i drugačije… da je netko stao i obratio pozornost…
S obzirom na sve s čime je mladi čovjek danas bombardiran, s obzirom na okolnosti u kojima živimo i crnu kroniku koja nas svaki dan podsjeća na ružnu stvarnost, nije ni čudo koliko nasilja svakodnevno doživljavamo. Umjesto da djelujemo na eliminiranje uzročnika ovih bolesti društva, mi sjedimo skrštenih ruku i gledamo crnu kroniku pa onda optužujemo medije da samo pišu loše vijesti, nigdje cvijeća, veselja i ljubavi. Pa iskreno dragi moji, svi mi sudjelujemo u kreiranju te crne kronike, možda ne baš vi, možda ne baš ja ali možda neki susjed XY koji je ubio svog ljubavnika i robija najbolje godine svog života u zatvoru, možda netko sličan, susjed, susjeda, poznanik, poznanica, netko. Crna kronika je svuda oko nas. Pitanje nije zašto samo loše vijesti čitamo na naslovnicama nego je pitanje kako to zaustaviti?
Napraviti nešto dobro najveći je izazov
Hvala Bogu na medijima koji profesionalno pišu o anomalijama u društvu, posrnuloj mladeži i drugim puniteljima stranica crne kronike i ne daju da se uljuljkamo u lažni osjećaj sigurnosti. Možda se nešto promijeni kada nam se urežu ovakve slike u pamćenje jer dokazano je da čovjek ništa ne nauči iz onog dobrog već samo iz onog lošeg.
Nadam se samo da ćemo uskoro čitati više o ulaganju u mlade od najranije dobi, pomoći mladim roditeljima, ulaganju u obrazovanje, kulturu i kvalitetne sadržaje za mlade ljude u najkrhijim fazama njihova karakternog razvoja nego da čitamo kako nadomak grada niče još jedna trgovačka meka. Wooow, koja vijest – još jedan paradoks, kriza svjetska i recesija pa ajmo svi u shopping kao da će to ikoga spasiti!
Ne, ajmo vidjeti što možemo napraviti da pomognemo ljudima koji su skrenuli s puta jer može se desiti da skrenu baš svojim šakama na nas. Ajmo vidjeti tko i što truje današnje mlade ljude. Ajmo za promjenu napraviti nešto dobro i ispraviti pokoju krivu Drinu. Svi bi mi al je malo teško zar ne? Možda ne mogu ja koja nemam nikakvu poziciju da mijenjam svijet, nemam novce da gradim obrazovne centre, ulažem u kulturu niti razvoj, nemam moć a možda nemate ni vi ali barem znam da ću se potruditi da ne zastranim oko odgoja djece pa tako barem možemo stvarati neki bolji svijet. Ni tada ne znam da ću uspjeti ali ću se barem potruditi. Zaključak je da nisu roditelji za sve krivi, niti škole niti cijeli svijet ali je negdje očito došlo do kratkog spoja. Umjesto da sve navedene krivimo, mogli bi se zapitati kako da poremećenom društvu pomognemo da izađe na pravi put? Kao i uvijek, svima se lakše fokusirati na problem i napumpati ga do neviđenih razmjera nego usmjeriti snage na njegovo rješavanje. Danas nečije tuđe dijete, sutra može biti naše. Hoćemo li to dozvoliti?
U nadi za boljom kronikom sutra bez crnog predznaka,
vaša Daisy.
Tekst je objavljen 2.3.2010. na blogu Vecernjeg lista te nam na molbu ustupljen na objavu na ovom blogu. Hvala ti jos jednom, Daisy Pozitivka!
Post je objavljen 05.03.2010. u 13:49 sati.