Ugrijati ledene oči
omekšati kameno lice
ispuniti prazno srce
otvoriti zatvorene ruke
dok led hladi moje zjene
kamenje grubi crte lica
praznina zjapi duši
prsti se grče u stisku
Ne znam koliki protok
vremena isprati treba
korito uprti u zemlju
da dobro obasja svijet
koji trenutno dodiruje moj
Ne vidim kuda teče
bujica što potapanjem prijeti
i kako smiriti preplave
koji obalu nestajanjem guše
Tek ustrajnost me podiže
neodustajanje daje smisao
od topline blagosti
punine otvorenosti
radosti oblikovanja čovjeka
Ljiljana Katić, Dugo Selo, 2.3.2010.
Post je objavljen 04.03.2010. u 18:55 sati.