Jučer sam bila zločesta. Zato što me povrijedio jedan postupak. Neke riječi. Preosjetljiva sam znam, nisam objektivna. Nisam iskrena prema sebi.
Ne želim biti zločesta. Jučer sam se ispuhala, pokazala onaj dio sebe koji mi baš nije po volji. Što ću . I to sam ja.
Jutros eto usisavam (jupi mogu) i razmišljam kako ipak nisam baš sto posto u pravu. Kako gledam samo svoju stranu, gunđam i ljutim se, a ne pokušavam sagledati i drugu stranu. Druge ljude i njihove dobre namjere.
I tako dođem do zaključka da sam i sama pomalo kriva što se osjećam usamljeno. Sad, istina je da ne znam kako bih drugačije postupila kad bi sve morala ponoviti ali možda postoji način.
Poslije kemoterapije jako si agresivan. I sve ti smeta. Vidiš samo sebe i boriš se sa sobom unutra. To je rat sa samim sobom. Pokušavaš opstati u glavi. Jer glava ti je prepuna. Treba ti odmor, treba ti smirenost a toga nemaš. Osjećaš da ćeš puknut. „kemoterapije su teška agresija na organizam“ reklo nam tamo (hvala bogu da je netko nešto rekao) „organizam se bori protiv te agresije“. I sad. Okolina to ne razumije. Okolina se ljuti. Okolina ti zamjera. Okolina ne želi shvatiti da je to jače od tebe. Okolinu ne zanimaš takav. Okolina te želi normalnog. Okolini ne odgovaraš takav kakav trenutno jesi.
Budući da se nosiš sa samim sobom nemaš se snage nositi sa okolinom kao što bi se nosio da nisi bolestan. I očekuješ od njih da će razumjet. Da će shvatit. Nekima si i rekao „čuj, poslije ću biti agresivna i naporna, molim te razumi i pretrpi me“. Neki shvate. Većina ne.
I onda postanem tužna. Osjetim se odbačenom. Nemam snage, kao u dobra vremena , reći sebi „ma imaju najbolje namjere“. Nego me to naljuti. Pa postanem još agresivnija. I to je zatvoreni krug.
Jedino što ti preostaje je da čekaš da prođe. A prođe. Sve prolazi.
Sam si sa sobom u svojoj glavi. To je ono najgore. Nitko ne razgovara s tobom svi te se boje.
Osuđen si na sebe. Osuđen si na hrpu misli koje ne možeš zaustaviti. Mozak ti je u kaosu. Taj dio prolazim dobro i ok. Osuđena sam na samu sebe cijeli svoj život, navikla sam već na sebe, nije mi to preteško. Teško mi je što okruženju ne mogu reći da mi nisu potrebna pametovanja (dovoljno sam pametna i sama), niti fraze, niti čavrljanja, niti neiskrenosti, niti sažaljenje (e to me najviše pogodi), niti uzdisanja. Ako ja ne uzdišem ne dozvoljavam ni da to rade drugi. Ne kukam, ne žalim se , pa to ne želim ni da mi drugi rade. Ne želim da pričaju da sam jadna, da …ma svejedno…želim svoje dostojanstvo. Bolesna sam ali nisam glupa. Bolesna sam ali nisam nemoćna. Bolesna sam. I znam što mi treba. Kada to zatražim želim to i dobiti. Jer sam to zaslužila. Teoretski naravno. Jer u praksi riječ „dostojanstvo“ još nije ušlo u naš hrvatski jezik. Ne znau mu se značenje.
Nnnnda. Što sam ono htjela reći?
Aha. Htjela sam reći da iako sam bolesna želim da me se poštuje. Da se poštuje moja volja, da se poštuju moje misli, da se poštuje kad nešto kažem. A ne da mi se nameću stavovi jer ja sam kao bolesna pa sam usput i glupa. I tupa. I nemam pojma što radim. I ništa ne vidim.
Je moš mislit.
Sve vidim. Sve znam. Sve pratim.
Želim sudjelovati ali me se odbacuje. „Ne želim te opterećivati“ je najčešća rečenica koju čujem. Kao da sam bolesna u mozak. To me vrijeđa. Pa me se tako izolira. ( a došla sam do zaključka da u prijevodu „ne želim te opterećivati“ ima značenje „ne želim opterećivati sebe“).
Ne znam koliko puta još moram ponoviti da ako sam bolesna to ne znači da sam glupa. Moj mozak radi. Radio je uvijek dobro i zdravo. A radit će i dalje. Kvocjent inteligencije mi je velik. Razum je zdrav. Što više mogu poželjeti? Pitam se o kvocjentu inteligencije okoline. Jako se pitam.
Željela bih da se poštuje moj zdrav razum i rad moga mozga i da me se ne vrijeđa stavovima „bolesna je , jadna je, moramo joj pomoći“. Fuj!
Pri čemu je ta pomoć nametnuta, onakva kakvom okolina smatra da meni treba BEZ DA ME IŠTA PITA. Fuj!
Što se tiče poštovanja same sebe s time nemam problema. Što se tiče mojeg poštovanja drugih ljudi , s tim, na žalost, u zadnje vrijeme imam sve više i više problema.
Ih. I opet sam zločesta.
A u ovom postu htjela sam biti dobra i objektivna.
Štoš, ne možeš sve.
Post je objavljen 04.03.2010. u 09:36 sati.