Pregled posta

Labinskim rudarima u spomen: 1921.-1998.

Danas u Labinu obilježavaju 89. godina Labinske republike. Sjetih se tim povodom da sam 1998. u tjedniku "Hrvatski obzor" bio objavio reportažu iz zadnje aktivne jame Tupljak, koja će biti definitivno zatvorena nekoliko mjeseci nakon toga. Zanimljiv detalj: javili su mi iz redakcije da odmah pošaljem reportažu, da ide već u broj koji se upravo zaključuje. Ali nije nigdje bilo ne samo računala s pristupom internetu (tada smo se upravo počeli navikavati na korištenje elektronske pošte za takve stvari), nego ni slobodne pisaće mašine. Tako sam sjeo i pisao rukom, stranica za stranicom; na sreću, imam čitak rukopis. Zatim sam poslao telefaksom iz upravne zgrade rudnika.

Članak u pdf-u možete naćin na scribd.com.

Ulaz u jamu nalazi se na podrućju općine Potpićan. Nedaleko je tvornica kamene vune Rockswool, meta žestokih prosvjeda. Moja reportaža s jednog u nizu prosvjednih skupova, u kolovozu 2008.. Govorio sam na tom skupu, i tada je snimljena slika koju sad koristim uz svoj profil na facebooku. (Ne, ne pozdravljam lijevom rukom! Naprosto sam gestikulirao, i kamera je ovako uhvatila jedan trenutak.) Uz to sam bio objavio i foto-reportažu Kratka šetnja Labinom.


JAMA TUPLJAK ISTARSKIH RUDNIKA NALAZI SE PRED DEFINITIVNIM ZATVARANJEM

Kada nova radna mjesta

Očaj rudara kulminirao je u najavi ekstremne mjere: zatvaranja u jamu i štrajka glađu



Istarski su rudnici nekada bili slavni. U doba austrijske, talijanske i jugoslaven­ske vladavine, uvijek su smatrani jed­nim od energetskih temelja gospodarst­va države. Na vrhuncu sposobnosti, broj zaposlenih premazivao je 7000, a godišnji iskop milijun tona ugljena.

Jednako su slavni i brojni štrajkovi i pobune istarskih rudara. Pobuna iz 1921., naz­vana Labinskom republikom, ušla je u legen­du. Danas, kada se posljednja aktivna jama Tupljak nalazi pred definitivnim zatvaran­jem, labinski rudari vode svoju posljednju bitku. Dugotrajno umiranje rudnika, započe­to godine 1987., pojačano mukama i nevolja­ma tranzicije u kojoj je več 17.000 radnika iz tog sektora (energetika, kemija, nemetali) os­talo bez radnih mjesta, pretvorilo se u agoniju neizvjesnosti za preostalih 332 zaposlenih. Očaj rudara kulminirao je u najavi ekstremne mjere: zatvaranja u jamu i štrajka glađu.


"Bolje da umremo zajedno nego na cesti"

"Sve je počelo raspuštanjem Nadzornog odbora prije 15 dana", priča rudar Novalija Mrkaljevič - Meso, 43-godišnjak koji je sve 22 godine svog radnog vijeka proveo u jami. "Otpustili su ljude koje poznajemo i kojima su ljudi vjerovali, iako se naši problemi nisu riješili. Provalio je revolt, ljudi su rekli - ostaje nam samo štrajk glađu, bolje da umremo zajedno nego na cesti."

Rudarski je posao danas težak kao što je i nekad bio, moderna tehnologija nije donije­la veća poboljšanja. Slojevi ugljena debeli su između 120 i 150 centimetara, gore i dolje je kamen. "Pogledajte moja koljena", kaže Mrkaljevič, "na prvi pogled vidite da tu nešto nedostaje. Svi imamo problema s koljenima, s kičmom zbog pognutog položaja, udišemo prašinu, prodire vlaga. Na ozbiljnom pre­gledu možda bi petorica od stotinu nas bila uopče proglašena sposobnima za rad. Tko će mene zaposliti nakon 22 godine u jami?".

Hodajući pognut, ponekad i puzeći, na dubini 270 metara ispod površine zemlje, rudar svakodnevno mora prevući šest tru­paca i osigurati od urušavanja četiri metra tunela koje je protekli dan minirao. Zatim lopatom, stojeći na koljenima, ubacuje ko­made ugljena u kolica. Četiri metra novog tunela, to je dnevna norma.

Hrvatska elektroprivreda, vlasnik Istar­skih rudnika, ima, međutim, hladnokrvnu računicu: ugljen je preskup, troškovi su 100 dolara po toni, a uvozni se ugljen plaća 40 dolara po toni. Drukčije brojke iznosi Marijan Nikić, povjerenik Sindikata u Tupljaku. "HEP je postao vlsnikom nerazboritom odlukom Vlade 1996. godine, i iz toga potiču današnji problemi s registracijom novih društava. Kao jedini kupac našeg ugljena nametnuli su nam cijenu 52 dolara po toni, a ugljen iz uvoza istodobno su plaćali 65 dolara. Tako su um­jetno stvorili gubitak i na temelju dugova postali vlasnikom."

Kao vlasnik, HEP je imao zakonsko pra­vo raspustiti Nadzorni odbor, ali njegovo raspuštanje tri mjeseca prije zatvaranja rudni­ka moglo je biti shvaćeno jedino kao provoka­cija. Razriješeni su dužnosti predstavnici lokal­ne zajednice, načelnik općine Pićan Branko Ružić i gradonačelnik Labina Marin Brkarić, pa čak i predstavnik ministra gospodarstva Zeljko Matiša. Na njihova mjesta imenovani su zaposlenici HEP-a. Ostao je jedino bivši i sadašnji predsjednik Nadzornog odbora Dal-ibor Blažević, također iz HEP-a.

Četiri člana odbora suprotstavila su se pritisku HEP-a prije nekoliko mjeseci, kada je vlasnik želio proglasiti stečaj poduzeća, da bi se po kratkom postupku riješio zaposlenih. Kap koja je prelila čašu bila je, po svemu sudeći, odluka Nadzornog odbora da se zaposlenima isplati jednokratan dodatak na plaču u iznosu 2500 kuna, na temelju obilato premašenog plana iskopa i iskazane dobiti od pet milijuna kuna. Krajem kolovoza već je premašen godišnji plan iskopa.


Nebriga za rudare

Kada je HEP postao vlasnikom rudnika, odlukom Vlade obvezan je zbrinuti zapos­lenike. Dio je zaposlenika poslat u mirovinu, nekima je dokupljen staž po starom zakonu o radnim odnosima. Sudbina ostalih posve je neizvjesna. "Tri godine ništa nije napravl­jeno, nijedno novo radno mjesto nije otvoreno", ogorčeno komentiraju predstavni­ci radnika Nikić i Bojić. "Tri godine gospodin Begovič, direktor HEP-a, nijednom se nije udostojio odgovoriti na naše molbe i upite."

Kao vlasnik, HEP je imao
zakonsko pravo raspustiti
Nadzorni odbor, ali njegovo
raspuštanje tri mjeseca prije
zatvaranja rudnika moglo je
biti shvaćeno jedino kao
provokacija

HEP je 1995. godine sačinio Program restrukturiranja, kojim je predviđeno zat­varanje rudnika do 31. listopada 1998. te os­nivanje četiri nova d. o. o.-a u kojima bi, po obečanjima, trebalo biti zaposleno oko 130 radnika. Do danas nije učinjeno ništa, osim što su imenovana tri direktora koji plaću dobivaju iz Rudnika. Tri nova poduzeća već su predana privatnicima, uskoro će i četvrto, ali novi vlasnici nisu preuzeli nikakve ob­veze za zapošljavanje viška rudara.

Na tom podatku očito padaju u vodu sve tvrdnje HEP-a o brizi za radnike. "HEP je dobio 30 milijuna maraka od Vlade za te programe, a to je ulupao u gradnju TE Plomin 2", riječi su jednog uglednoga građanina La­bina. U termoelektrani, čija gradnja opet uve­like kasni, zaposlit će se u najboljem slučaju 13 rudara. Nikakvih po­maka nema ni oko fa­moznih 16 programa stvaranja "prijateljskog okruženja" koje je HEP ponudio lokalnoj zajed­nici. Ako se i stvore rad­na mjesta, rudari će se morati javljati na na­tječaj uz malo šanse da budu primljeni.

Čak i nakon najave štrajka glađu i otvore­nog pisma predsjedni­ku Vlade, 8. rujna, HEP se nije udostojio pos­lati neku informaciju rudarima. Takvi postupci, kao što se pokazalo i u mnogim drugim slučajevima, dobro odslikavaju nji­hovo specifično shvaćanje "prijatel­jstva". U utorak, 15. rujna HEP je kao odgovor na rudarske zahtjeve poslao pismo Vladi u kojem uvrijeđeno odbija sve optužbe o ne­brizi - ali ga se nije udostojio poslati i rudarima o kojima navodno brine. Ovi su ga ipak okolnim kanalima dobili i osnovni su dijelovi pročitani okupljenim rudarima u srijedu ujutro prije silaska u jamu.

"To nije ništa, opet nas zavlače", ogorčeno su komentirali okupljeni. "Nude produžetak rada rudnika za tri mjeseca, nas to ne zanima, želimo jasna jamstva novih radnih mjesta, želimo samo da ostane ono što su već obećali. Nisu ništa napravili u tri godine, nisu željeli napraviti, neće ni sada u tri mjeseca."

Samo maglovita obećanja

HEP opet nudi samo maglovita obećanja da će se nešto napraviti do travnja iduće godine, ili u neodređenoj budućnosti, bez ikakvih jamstava. Osim produljenja rada rudnika za tri mjeseca, što je predsjednik Nadzornog odbora Blažević nekoliko dana ranije odlučno odbijao, hitro su zatražili do­datnih 14,5 miljuna dolara na ime povećanih troškova.

HEP i dalje navodi mogućnost otvaranja 70 novih radnih mjesta u četiri nova d. o. o.-a. Njihovi kupci navodno su 9. rujna, samo dan nakon što su rudari poslali otvoreno pismo Zlatku Ma teši, potpisali ugovor kojim se, ipak, obvezuju zaposliti bivše rudare. To
se, međutim, odnosi samo na dva d. o. o.-a, "Računovodstvo" i "Eksplozivi", a prema našim spoznajama riječ je o najviše deset radnih mjesta. Pri tome, HEP beskamatno kreditira kupce na rok pet godina, što svje­doči da "prijateljski odnos" ima raznolike oblike. Prijateljstvo s rudarima nije važno.

U svim ostalim planovima zbrinjavanja viška radnika, HEP prebacuje odgovornost na Fond zdravstvenog i mirovinskog osig­uranja, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo unutrašnjih poslova itd.

Iskustva iz drugih slučajeva pretvorbe govore da se mnogo više pozornosti pos­većuje nekretninama nego ljudima. Tek u svibnju ove godine podnesen je zahtjev za prijenos vlasništva nad nekretninama u vlasništvo četiri nova d. o. o.-a. Međutim, Općinski sud u Labinu je 13. srpnja odbio taj zahtjev, jer nekretnine nisu procijenjene u procesu pretvorbe. Time je stvorena pravna kriza i u pitanje posredno dovedeno i vlasništvo HEP-a nad rudnikom.

U dopisu Vladi HEP se nije očitovao o tom problemu, ali su kao bitan uvjet za provođenje programa (navodnog) zbrinjav­anja viška zaposlenika spominje i da treba "definirati prijenos nekretnina na nova društva do kraja listopada". Znači li to da HEP izravno traži od Vlade da se upliće u rad suda ili da čak poništi sudsku odluku? I što je uopće HEP prodao, a kupci kupili, ako nova d. o. o. još uopće nemaju ni vlasništva, ni zaposlenih?

"HEP i Vlada su sretni što imaju nas", promrmljao je sindikalni povjerenik Nikić, kada su se na njegovo i Bojićevo nagovaran­je rudari u srijedu ipak uputili na rad. Prijet­nja štrajkom glađu ostala je visjeti u zraku, ali sindikat se nada pronaći rješenje, ocjenju­jući da bi radikalne akcije otežale prego­vore. Već za petak, 18. rujna dogovoren je sastanak s predsjednikom Vlade i tri zain­teresirana ministarstva, sindikata (uključu­jući predsjednika SSSH Damira Jurića) i HEP-a (navodno će se pojaviti čak i nepristu­pačan Davor Begović). Nov skup zaposlen­ih najavljen je za 22. ili 23. rujna. Oni očekuju jasan odgovor, u suprotnom bi mogli krenu­ti u očajničku akciju.

Ivan Tomac, predsjednik Sindikata En­ergetike, kemije i nemetala, izražava prvu podršku rudarima. Sindikat je 2. srpnja pred­ložio Vladi svoj Program zbrinjavanja viška zaposlenika, uz donošenje posebnog Zakona o posebnim uvjetima za stjecanje mirovine. "To je uobičajeno u svijetu kada su rudari u pitanju", kaže Tomac. "Takav zakon bio je donesen i u Sloveniji prije tri godine, a slično je bilo i u Istri, u Raši kada su neka okna zatvorena 1973. godine."

Podršku rudarima izražava i Stožer za obranu Petrokemije Kutina. "Spremni smo sići u rudnik i štrajkati glađu s rudarima", poručuju iz Kutine.

Agonija od 1987?

Agonija Istarskih rudnika počela je 1987. godine, dugotrajnim štrajkom rudara koji je hrvatsko-slovenski politolog Tonči Kuzmanić označio kao "kraj samoupravnog socijaliz­ma". Nedugo potom, čudnom koincidencijom (?), objavljeno je da su zalihe ugljena daleko manje od prijašnjih procjena, na temelju kojih je započeta i gradnja TE Plomin 2. Ekološka nepovoljnost istarskog ugljena, zbog visokog sadržaja sumpora, u cijeloj priči posve je sporedna.

Ubrzo su zatvorene dvije jame, a trebao je biti zatvoren i Tupljak. "Život rudnika produljile su povećane potrebe u vrijeme Domovinskog rata", kaže Frano Bojić, predsjed­nik Zaposleničkog vijeća. Više od 60 posto rudara bilo je po ratištima. U vrijeme "Oluje" labinsko naselje zvano Harlem, ružne dvokatnice s rudarskim stanovima, opustjelo je: na ulicama gotovo da nije bilo vojno sposobnih muškaraca. "Nije nama bio problem ratište, mi smo svaki dan na ratištu, svakog dana možeš poginuti", kaže Mrkaljevič.


Post je objavljen 03.03.2010. u 13:17 sati.