Marketing
Da li je moguć savez radnika i malih i srednjih poduzetnika?
Ovo sam počeo pisati kao komentar dnevnika Krediti za poduzetnike na pollitika.com, ali kako je postao opsežan, a pokreće pitanje znatno šire od tog dnevnika, objavljujem kao poseban članak.
Dakle: da li je moguć društveni i politički savez radnika i malih i srednjih poduzetnika? (Klasičnim riječnikom: proletarijata i sitne buržuazije, a onda je tu i "poštena inteligencija" u koju skromno i sebe ubrajam. 
)
U nekim svojim dnevnicima objavljenim ovdje, ili samo na mom blogu, te u komentarima, pišem iz perspektive radnika. Onih koji rade za najamninu, koji nemaju poslovno-poduzetničke sposobnosti, jer s njima se mogu poistovjetiti, i oni su većina. Nedavno sam čitao negdje procjenu da potencijal da budu poduzetnici ima 10 do 15% stanovnika. Uvažavanje njima, ali i mi ostali imamo svoja prava. (Često vidim implicitne ili čak eksplicitne izraze prezira prema takvima koji eto napstro nemaju taj talent i eros, da sami pokrenu posao isl.; a uostalom, ni svi oni s talentom za poslovno poduzetništvo neće biti uspješni).
A radnici gadno prolaze, i dalje pokorno svašta podnose. Siva ekonomija nekima služi za enormno bogačenje, drugima za golo preživljavanje. I tako se stvara sustav temeljen na mitu i korupciji. Na kraju, većina nekako zaradi, živi se, ali svi zajedno proizvedemo pono manje nego što bismo mogli.
Pišem protiv kapitala, ne protiv osoba, a kapital je taj koji kao anonimna sila - bilo kroz državu, bilo kroz banke, velike trgovačke lance i slično! (jedna od mojih poruka kao "poštenog intelektualca" jest da ne treba nasjedati na priče o fundamentalnoj razlici čudesnog slobodnog tržišta od državne kontrole) - davi ne samo najamne radnike, nego i male i srednje poduzetnike. O kojima fakat najviše zavisi zdravlje ekonomije, evo i B. Obama uvodi razne mjere da se njima pomogne.
Ali faktički vidimo, da kapitalisti, oni krupni kapitalisti koji na valu kapitala jašu umjesto da ih on nosi, faktički vladaju ovom zemljom i nameću svoju volju. Josipović je poslao snažan signal u tom smjeru izborom svojeg "gospodarskg vijeća", pa sad nastoji ublažiti negativni efekt imenovanjem nekog socijalnog vijeća u kojem bi bili predstavnici sindikata i umirovljenika. A simbolika se time samo pojačava: s jedne strane oni koji gospodare (jasno rekao sindikatima: tu vama nije mjesto!), s druge - oni koji su objekt "socijale" (jer čak i imati radno mjesto i raditi produkt je, je li, djelatnosti i milosti krupnih kapitalista). (Usput, PMSM, već za izborne kampanje zaključio sam da se Ivo Josipović u ekonomiju razumije još manje od mene. To naravno, za predsjednika države nije ni presudno.)
Da li bi bila moguća politička platforma, koja bi ujedinila dva ipak velika dijela stanovništva: radnike, voljne raditi i željne od rada živjeti, i savjesne poduzetnike, koji žele pristojno zaraditi ali prihvaćaju i svoju socijalnu odgovornost? Te one ljude, pokretače, lidere, ideologe i stratege koji shvaćaju da se cijeli sustav mora promijeniti, da bismo svi zajedno, odnosno velika većina, napredovali? Koji, onda, u važnost promjene koja zaista mora sve segmente društva prožeti, mogu početi i druge uvjeravati. I razvijati dalje ideje.
Tako, da se pokrene kreativni timski rad, različiti ljudi okupe i počne stvarti platforma ne samo da se dobije određeni broj glasova na izborima ispraznim parolama (ili čak ne samo ispraznim, nego iskrenim, ali bez spone parole i operative), nego i da se stvarno ima vizija i strategija, što činiti.
Ja sam npr. siguran da mogu neke stvari pridonijeti, da se briga za okoliš može dobro povezati s brigom za zaradu, radna mjesta, profit (green new deal itd.), plus razvijanje mehanizama participativne demokracije. Ali kako ostajem sam, sve to visi u zraku, kao i jadi Ivanovog prijatelja poduzetnika i mnogih drugih.
Ako jedan tim počne stvarno timski raditi, ako jedna grupa raznolikih talenata i znanja počne razvijati strategiju zaista multidisciplinarno (kako se pak to radi, imam neka iskustva, osobno imam široka nesustavna znanja i mogao bih možda nekoj takvoj grupi pomoći), stvarajući novu cjelinu, umjesto da se, kako se kod nas radi kad se dokumenti zvani "strategija" rade, samo nabacaju jedno uz druge različite elemente, pa nesukladnosti i otvorena proturječja bodu oči, onda možda nešto stvarno primjenljivo i možemo razviti, i nešto onda čak i postići. Metodama političke i društene borbe, propagandom, edukacijom, borbom u društvu i na izborima (odnosno, fensi-šmensi engleskom terminologijom: public awerenes building, public advocacy, civil society empowerement i slično, što nas razni belosvetski edukatori već 20 godina uvjeravaj uda nikad pojma nismo imali).
Jedan od golemih naših problema su da ne znamo raditi kao tim, skupi više od jednog čovjeka i posvađaju se, nitko ne sluša druge, svatko svoju neku priču tjera i odmahuje rukom na druge, pa se probudi prokleta taština, pa ljubomora, pa borba za položaje... I tu je strašna blokada, tu je tek početak da se ljude natjera da jedan drugog valjano poslušaju... Sit gladnom ne vjeruje, ali ne vjeruje ni gladni drugom gladnom: "ma ti samo gledaš da me prevariš pa da se ti nasitiš, a ja ću ostati gladan; bolje da sve ostane kako je!".
Kako sad stvari stoje, na slijedećim izborima ili ponovo pobjeđuje HDZ, ili SDP, uz par malih koalicijskih partnera, i ništa se bitno promijeniti neće. Može biti i uličnih nereda kao u Grčkoj, ali i tamo je tako bilo, opet nova vlada, opet isti neredi... S druge strane, potencijal PMSM ipak postoji, da neka nova snaga dobije respektabilan broj mandata (ne većinu naravno, ni blizu, ali recimo 10 ljudi, koji onda u nekoj koaliciji, oslonjeni na snagu svoje strateške vizije, mogu iznuditi promjene od SDP-a isl.).
Post je objavljen 27.02.2010. u 10:31 sati.