Koga briga za radnike koji ginu, tamo negdje daleko...
Kako u nedjelju sređujem razne materijale, koji su mi se prekotjedna nakupili, slučajno su se spojila dva spominjanja iste teme.
Večeras se otvara Zagreb Dox, izuzetno značajan i zanimljiv međunarodni festival dokumentarnog filma. Čitam novine s programom (opremljeno kao broj Jutarnjega lista). Između ostaloga, tu je najava niza filmova na temu radnika, naslovljen: "Distopijska slika rada u 21. stoljeću: Da, radit ćemo još dulje i biti plaćeni još manje". Nakon opisa hrvatskoga filma, koji je posvećen radničkom zauzimanju Tvornice duhana Zagreb 2006., prelazi na prikaz puno gorih situacija u svijetu.
Filmovi iz međunarodne konkurencije donose distopijske slike protagonista koji obavijeni toksičnim parama borave među rđavim ostacima brodova, nijemo prolaze hodnicima, rade, piju, psuju i ne primaju plaću. Najcrnje svjedočanstvo, film "Željezne vrane" južnokorejskog redatelja Bong Nam Parka, nagrađen na IDFA-i 2009., stiže s juga Bangladeša, iz lučkog grada Chittagonga, gdje svakog dana 20.000 ljudi riskira život za dva dolara rastavljajući rashodovane brodove.
Zbog otrovnih tvari i plinova u kojima rade ti ljudi, u prosjeku ih 20 godišnje umre. U filmu pratimo grupu muškaraca koji svu svoju zaradu iz rezališta šalju obiteljima dok sami
preživljavaju na riži začinjenoj uljem. Siromaštvo je u rezalištu jače od zabrane dječjeg rada, pa tako svjedočimo i napornom radnom tjednu 12-godišnjeg dječaka Ekramula.
Radnici umiru u Bangladeškim brodogradilitšima zato jer zapadna brodarska industrija, uključujući britanske kompanije, ne preuzima odgovornost za odlaganje isluženih brodova.
Poznati su kao "rezači" ("cutters"), ljudi koji ulaze u spremnike velikih brodova, naoružani plamenicima, zatamnjenim naočalama i krpom koja im prekriva usta. Njihov je posao rezati ploče na brodovima koje se šalju u željezare na ponovnu obradu.
Jednog prosinačnog jutra prošle godine oko 50 rezača, koji rade u bangladeškoj industriji uništavanja starih brodava, ušlo je u 275 metara dugački brota Atate. Njihovi su im šefovi rekli da je brod "čist", da nema ostataka opasnih ulja ili plinova.
Međutim, kad su iskre iz njihovog alata za rezanje pogodile pod spremnika, dogodila se velika eksplozija.
"To je bio glavni spremnik za plin na brodu. Bio je golem. Ja sam rezao s jedne strane spremnika. Drugi radnici su također počeli rezati. Nakon nekog vremena spremnik je eksplodirao uz strahoviti prasak i spremnik se našao u plamenu. Onesvijestio sam se i ne znam što se poslije događalo", ispričao je Noor Alam, jedan od ozlijeđenih radnika.
‘Agate je gorio osam sati. Poginulo je osam radnika, a 13 je zadobilo teške ozljede.
Fakat, zašto opće obratiti više od pola minute na ovu priču, i to ako je negdje na TV ilustrirana uzbudljivim slikama plamena i zvucima eksplozija? Zašto brinuti o tome, ako nismo Bangladešani (ma gdje je to uopće?) i ako nismo radnici?
"De te fabula naratur!", "O tebi priča govori!", sjećam se Engelsove poruke njemačkoj javnosti kad je kao mladić iz obitelji bogatih industrijalaca napisao "Položaj radničke klase u Engleskoj". Stvari kod nas ipak nisu toliko tragične, ali sličnih priča ima okolo po lijepoj našoj, od Zagreba do Muća!