Trenutak osobne povijesti kad bi uzela nešto što pouzdano uzrokuje smrt ili bar teške ozljede i bacila u smjeru osobe koja mi pije krv.
To su ljudi koji vide da spavaš, ali neki klinac trebaju i nemaju pardona probudit te. Nije važno trebaju li pitati nešto jako inteligentno tipa:"kad ideš na fax?"
ili "gdje je fen?"(a ja kosu sušim fenom samo poslije treninga u dvorani, malim fenom koji je uvijek kod mene u torbi, inače ju pustim ak sam kod kuće jer mi se ne da zujat tako da doista pojma nemam gdje je njihov fen) ili recimo ovo posebno volim:"hoćeš kavu?"(a kavu nisam popila 5mjeseci i znaju to)
Jučer zvoni mobitel(zašto o pobogu nisam isključila to sranje...a zapravo zašto se truditi, zvala bi me na kućni), a samo da dobijete osjećaj cijeli vikend sam bila na putu, u manje od 48sati odigrala 3 nimalo lagane utakmice i vozila se nazad iz Rijeke u kombiju u kojem nije bilo dovoljno mjesta ni za šta, došla kući u pola 4 ujutro, dok sam sa sestrom prokomentirala neke crtice s utakmica bilo je 4, legla sam ko (zdravo balkanska figura izražavanja) zaklana kobila i zaspala.
Znate zbog čega je zvonio telefon? Da bi netko tko već 13 godina ima računalo pitao:" kako isprintam prvih 5 slajdova, mi smo stavili na printanje, ali on printa sve"
Nisam znala dal da vrištim, dal da plačem, šta da joj uopće kažem. Krenula sam kako struja ide, linijom manjeg otpora i po sam bog zna koji put joj objasnila jednu te istu stvar. Znate kad je zvonio mobitel? U 8sati.
Općenito me živcira kad su ljudi glupi i lijeni i neće pogledati oko sebe nego odma viču:"DI MI JE......."
A tamo di si ostavio/la! Jebemu sunce jel tako teško pogledat?Zadnja moguća opcija bi mi bila probudit nekog. To mi je prije svega znak ogromne sebičnosti(znam da to doživljavam osobno:)) ali ne mogu si pomoć, ja trebam svoj bjutislip!) i nepoštivanje drugih ljudi. Ako je nekulturno zvati ljude za vrijeme ručka zašto nije nekulturno nazvati ujutro prije izlaska sunca, ako znaš da je osoba došla s puta i nije spavala. Jednostavno mi postaje jasno da što duže neke stvari toleriram oni podiži ljestvicu svojih budalaština. Ne misle oni time ništa loše. Jednostavno ne misle i nije ih briga. Mislim da je vrijeme da se krene. Ostarila sam :D ovo ću ubuduće rješavat urlanjem na telefon i to na način da dok oni spavaju odem u njihovu sobu telefonirat, lupanjem tanjurima dok si pravim doručak. Tko preživi pričat će...ili bježim odlazim van iz ovog grada:)
Post je objavljen 03.03.2010. u 08:54 sati.