I sad, u ovo doba, bas kao nekad, sjedim, gledam u prazno, kroz praznu sobu u kojoj se nalazim. Sama sam. Da, bas kao i tad i sad sam sama. Pokusavam razmisljati. Zapravo, ne trebam pokusavati, misli mi same naviru. Nizu se jedna za drugom, od slika prave film ispred mojih ociju, a ja... Ja sad sjedim, bas kao i tad, ovdje nemocno, ne mogu se pomaknuti, kao da me je neko zavezao za ovaj krevet. Pokusavam se otrgnuti, ali ne ide. Kao da me neko tako cvrsto drzi, da mi ne da da se pomaknem, da zeli da ostanem tu, sada i zauvijek, a ja.. ja zelim se otrgnuti iz tih ralja ponora iz kojeg nema povratka, zelim se otrgnuti i napokon zakoraciti dalje i vise nikad se ne vratiti tamo, iako znam da je to nemoguce, jer kad-tad cu ponovo se naci ovdje na ovom krevetu u ovoj praznoj sobi u ovo isto doba i ponovo misliti o svemu ovome... bas kao i sad..
Pogledah na sat, pa skoro je sat vremena proslo kako ovdje lezim i kroz praznu sobu gledam, a nista korisno ne radim, osim sto me nostalgija sve vise i vise hvata. Imam zelju da se otrgnem, ali snagu nemam, jednostavno kao da me u trenutku sve napustilo, moja snaga, moje bice, ali volja je i dalje bila tu. Tako zelim da sad neko udje u sobu i da me podigne sa ovog kreveta da me otrgne iz ovih lanaca, da me oslobodi, da me povede sa sobom. Znam.. nece se to desiti.. To niko ne moze uraditi. To mogu samo ja, sama ja, a da mi pri tome niko ne pomogne.
Mnogi se pitaju zasto sam takva. Zasto ne mogu sebi dopustiti da mi drugi pomognu, zasto se iz svih problema zelim sama izvuci, i kad je najteze zasto zelim ostati sama i sve sama prevazici??
I bas sada kad zelim da mi neko pomogne, nema nikoga.. Zasto? Ovo je prvi put da trebam pomoc, da se sama osjecam nemocnom a nikog sad nema.. Izgleda da cu i sad morati sama. Znam uspjecu! Bice teze, ali uspjecu! Mogu ja to! Ipak ja nisam samo jos jedna marioneta, ja sam djevojka koja zna sta zeli, koje su njene mogucnosti i da svaki cilj moze ispuniti.
Idem se sad dici sa ovog kreveta, izaci iz ove sobe, zatvoriti vrata za sobom i nikad vise se ne vratiti! Nikada!
Digla sam se, prvi korak je tezak, ali svaki prvi korak je tezak, svaki sljedeci ce biti laksi, svaki sljedeci poslije sljedeceg ce biti laksi, vec cu se navici na ovo sve i icu kroz zivot ne gledajuci u ovo sto se sada desilo, ne gledajuci nazad, gledajuci samo u sadasnjost, u ovo sto sam sad i nista vise!
Idem sad, a vi mi budite pozdravljeni! Otrgnucu se sama iz ovih lanaca!
***ovo je napisala jedna meni jako draga osoba.Predivno jel,da?*** (:
Post je objavljen 02.03.2010. u 16:23 sati.