Politologija
Za desničare i ljevičare
Patrick J. Buchanan, Smrt Zapada, prev. Neđeljka Batinović, Kapitol, Zagreb, 2003.
Naše vrijeme opterećeno je ne samo zamornom zbiljom nego i budućnošću. Bombardiraju nas brojnim predviđanjima, vizijama, od vizija nuklearne zime i globalnog zatopljenja, do vizija nekih novih proroka, koji će posijati neku novu duhovnost i umanjiti autoritet tisućljetnoga institucionalnog kršćanstva. Vizionarske knjige koje, poput psihijatra, dijagnosticiraju bolesti suvremenoga društva (i često predviđaju samo širenje rak-rana), pojavljuju se u svakom području ljudskoga znanja. Jedna od najvrednijih u posljednje vrijeme, u opusu publicističke literature, svakako je Smrt Zapada, sociološka, politička i kulturološka analiza propadanja Zapada, iz pera Patricka J. Buchanana, bivšega savjetnika trojice američkih predsjednika, predsjedničkoga kandidata Republikanske stranke i Reformističke stranke. Autor je nekoliko uspješnih knjiga, utemeljitelj mnogih američkih emisija, a nova knjiga odvela ga je na vrh »New York Timesovih« popularnih publicista, iako na tom vrhu izaziva, kao istaknuti desničar, mnoge kontroverze.
Istaknuti tradicionalist
Neki zluradi novinar mogao bi Patricka J. Buchanana nazvati hrvatskim don Bakovićem, s obzirom na njegov istaknuti tradicionalizam koji počiva na teoriji obitelji, održavanja nataliteta i nacije, no taj američki autor nadvisuje tu, naizgled jednostavnu, teoriju širokom intelektualnom panoramom suvremenoga društva, u kojemu nova, odveć liberalna kulturna revolucija, izaziva polaganu autogenocidnost. Iako se Buchananu može zamjeriti katkada i pretjerana konzervativnost (jer on voli staru Ameriku, zemlju majke Angelike, a potpuno odbacuje novu, onu Ally Mc Beal i Seksa i grada), ne može mu se osporiti analitičnost, široko znanje i umijeće uvjeravanja čitatelja u opasnost nove kulture koja doista mijenja duh zapadnoga čovjeka i sve više izaziva onaj ničeanski usklik o prevrednovanju svih vrijednosti. Brojni događaji, kao što je sudjelovanje gospođe Clinton u povorci homoseksualaca u New Yorku, a njezino nesudjelovanje u povorci u povodu obljetnice Sv. Patricka, te mnogi slični primjeri koji uzdižu kulture manjina, a prešućuju povijest i stare junake, brinu Buchanana koji vidi umiranje stare Amerike i rađanje neke sasvim nove, kaotične, zavijene u prozirni plašt multikulturalizma.
Buchanan misli da Amerika, glorificirana kao svjetska velesila, pobjednica hladnoga rata, država vojne moći i ekonomske budućnosti, nije sposobna braniti vlastitu naciju i granice (godišnje u nju stiže milijun ilegalnih doseljenika, uglavnom iz Meksika) te tako taj svjetski policajac postaje svojevrsna kukavica u vlastitoj kući. Njezinu povijest i kulturu, iako je tobože nadmoćna civilizacija, njezini vlastiti intelektualci sve više odbacuju kao rasističku, nevrijednu slave. I američko školstvo nameće tu autodestruktivnu sliku — Amerikanci su istrebljivali domoroce, dovodili Afrikance u novi svijet i iskorištavali ih kao robove, klicali licemjernim velikanima, na primjer Georgeu Washingtonu, koji je bio robovlasnik, ili Jeffersonu, koji u Deklaraciji piše da su svi ljudi jednaki, a također posjeduje robove. Trend obrane manjina (crnaca, homoseksualaca, u ime jednakosti) jest zapravo ideologija nove kulture koja je represivna, jer odbacuje stari ustroj (kršćansku i konzervativnu Ameriku), jer protivnike multikulturalizma naziva šovinistima.
Protiv univerzalne ljepote različitosti
Ukinula se i proslava Washingtonova rođendana kao nacionalnoga praznika, a otac domovine, vojnik i državnik, utopio se u nekom općenitom prazniku, u Danu američkih predsjednika. Nekada su filmovi o kaubojima, nastavlja Buchanan, koji su osvajali Zapad i borili se protiv Indijanaca, bili ikone američke kulture. Danas, u preobraćenoj kulturi, ikone su filmovi Mali veliki čovjek ili Ples s vukovima, u kojima su dobroćudne Indijance, čuvare okoliša, ubijali rasistički bijelci. Teorija Susan Sontag da je bijela rasa rak ljudske povijesti i izjave mnogih drugih intelektualaca (Jamesa Baldwina, npr.) da je Amerika rasistička zemlja, proširila se poput epidemije, koja Amerikancima treba nabiti osjećaj krivnje i, umjesto svijesti o naciji, razviti joj svijest o boljoj budućnosti u kojoj će demografske promjene izjednačiti sve kao manjine te stvoriti univerzalnu ljepotu različitosti. Ta Clintonova teza ljuti Buchanana, koji u multietničnosti i nekontroliranim doseljavanjima stranaca vidi kaos naroda bez zajedničke kulture, junaka, jezika, odnosno potencijalnu rascijepljenost države i unutarnje nemire. Mnogo je bliži Srazu civilizacija Samuela P. Huntingtona negoli politici Billa Clintona. Taj sraz civilizacija Amerika ima pred nosom, dok se diči titulom velesile.
Milijuni Meksikanaca, koji se svake godine doseljavaju u Ameriku, prenose u nju i stoljetnu mržnju prema politici Sjedinjenih Država koja im je osvojila teritorij. Mnogi od njih ne žele naučiti engleski jezik, ne žele postati američki državljani. Radije osnivaju svoje četvrti u Americi, u kojima često cvjeta separatizam, iredentizam. Oni svoju latinoameričku kulturu, svoju vjernost tradiciji, pretvaraju u malu državu u državi, kao što Kubanci u Miamiju imaju svoju Malu Havanu. Iako se Buchananova stajališta o jednom, zajedničkom narodu, doimaju primitivno u trećem tisućljeću, njegov strah od nereda u demokraciji ima duboke razloge. Kada god demokracija umre, ubila ju je jednakost, misli on.
Sve veća balkanizacija Amerike i cijeloga zapada Buchananu je opsežan fenomen, stablo u cvatu koje ima duboko korijenje. Nekontrolirano doseljavanje (trećina od 31 milijuna Amerikanaca živi ilegalno), kontracepcija i pobačaji (koji dovode do pada nataliteta, pa i do zastrašujućega podatka da u Americi tek dvadeset i pet posto obitelji živi na okupu), globalizam (koji ukida suverenitete država, u ime novih ustanova globalne vlasti), hedonistička kultura... sve su to za Buchanana novi jahači apokalipse. Oni ponovno dovode u pitanje opstanak zapadne civilizacije, nakon kuge u 14. stoljeću. Sve se rasplinjuje, nestaje, a sprej koji zamagljuje sve vrijednosti pustila je, po njemu, Frankfurtska škola.
Kulturni pesimizam
Ta skupina marksističkih intelektualaca koji su pred nacizmom pobjegli u Ameriku izazvala je, tumači autor, tihu revoluciju na Zapadu. Marksisti poput Gramscija, Adorna, Marcusea, Lukésa smatrali su da marksizam ne treba na Zapad uvesti revolucionarno, nego laganim pohodom na institucije, zauzimanjem kulture, a potom vlast dolazi sama. Njihova kritička terorija uvela je kulturni pesimizam kao uvjet promjena. U njihovoj kapitalnoj knjizi — Autoritativna osoba, napada se patrijarhalna obitelj kao leglo fašizma, a time i tradicionalna kultura, što je polazište i za sve ostale destrukcije koje su uništile današnje vrijeme (za feminizam koji zastupa samostalnu ženu, koji brak smatra ropstvom i silovanjem). Frankfurtska škola za Buchanana je glavni osumnjičenik za smrt Zapada jer je, u obliku nježne tiranije, provela dekristijanizaciju Zapada. Iako Buchanan svoje stavove izvodi iz ozbiljnih povijesnih pregleda i intelektualnih razmišljanja, ponekad zapada u preveliku konzervativnost. Tako su po njemu negativne slike toga antitradicionalizma i slike Sigourney Weaver kao Ramba, slike žena boksača itd. Sve ga suvremeno iritira. Kontracepciju, sterilizaciju, pobačaj i eutanaziju nazvat će, u velikoj dozi pristojna prezira, jahačima kulture smrti. Iako bi se o novoj hedonističkoj kulturi, o kulturi samostalnog pojedinca koji gospodari ovim svijetom, a odbacuje viši poredak, moglo ozbiljno raspravljati, Buchanan ipak ostaje rob dogme.
Na nekim mjestima ulazi prenaglašeno u obranu obitelji kao temelja nacije, zaboravljajući da je obitelj i privatni izbor, a ne samo potreba društva. U tom dijelu (pobačaja, feminizma), Buchanan je, sa stajališta slobodnoga pojedinca, onoga koji razlikuje privatno od javnoga, isključiv, beskompromisan. Draže mu je, čini se, poljodjelsko gospodarstvo koje je okupljalo obitelj, nego industrijsko doba koje osamostaljuje ženu. Ali su zato njegova razmišljanja na općoj razini, kada govori o multikulturalizmu, o demografskim promjenama, kada razotkriva sve skrivene paradokse napredne civilizacije, zaista proročanska, intelektualno teško osporiva.
Na primjer, paradoksalno je to što Zapad, u ime napretka, sebe zapravo doista istrebljuje. Amerika, Europa, Japan nadvisuju islamske zemlje u znanosti, tehnologiji, ekonomiji, naoružanju, ali ih islamske zemlje nadvisuju u tradiciji, vjernosti obitelji, što dovodi do porasta njihova nataliteta, pa vrlo lako i do civilizacijske nadmoći. Prema statističkim podacima UN-a, natalitet u Europi drastično opada, pa će 2050. trećina Europljana imati više od šezdeset godina. Hoće li zato zemlje EU morati useliti znatno veći broj stranih radnika? Hoće li se zato još više uzbuniti desničari i stoga se proširiti rasni problemi? Prema predviđanjima, broj stanovnika u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji znatno opada, dok se u Tunisu, Egiptu, Maroku, Alžiru znatno povećava. Egipat je 1982. imao 44 milijuna stanovnika, a po demografskom rastu predviđa se da će ih 2050. godine biti 96 milijuna. Veliki problem Buchanan vidi u nekontroliranom useljavanju. U Europu je 1999. godine ušlo više od petsto tisuća stranaca. Milijuni ljudi koji pritječu u Europu iz Sjeverne Afrike, Bliskoga istoka, nose sa sobom i svoju kulturu, pa Zapadu prijeti opasni kulturni i etnički jaz. Zar to nije dokazao i 11. rujna, kada je Amerika shvatila da osnovni njezin problem nije u različitim prihodima, vjerama, ideologijama, nego etnički. Mnogi doseljenici ostaju vjerni svojim režimima, što, eto, izaziva i rat u zemlji koja ih prima.
Obitelj i nacija
Obraćenje Zapadnjaka na vjeru koja će ga okrenuti tradicionalnim vrijednostima i izazvati u njemu vjernost mogao bi biti jedan od lijekova za spas Zapada, misli Buchanan. Jednostavni recept — obitelj i nacija, mogao bi spasiti mnoge civilizacije koje se danas pretapaju, natječu, još slobodnije, posesivnije, u ime teorije jednakosti. Buchanan prepleće političke, sociološke, kulturološke analize, stvara široku i slojevitu sliku svijeta, no u svemu ipak ostaje crno-bijela tehnika. Kao da je riječ o izvrsnu romanu s plošnom karakterizacijom, u kojem su neki apsolutni pozitivci, a neki jednostavno negativci. Autor brani staru Ameriku, a novo u cjelini odbacuje. Iako je previše desno, ipak je uvjerljiv autor, koji ne napada izjavama, nego osvaja, čak i neistomišljenike, argumentima. Smrt Zapada po temeljnim je nazorima jedna nesuvremena knjiga, ali hrabra, vrlo intelektualna i kritička te po svojoj konzervativnosti baš originalna u vremenima kojekakvih trendova. To je vrlo vrijedno istraživačko štivo, pisano lijepim stilom, u kojem se ne zapada u jeftinu propagandu. Valja je, bez dvojbe, preporučiti i desničaru i ljevičaru, jer ona izaziva kontruktivne polemike, tako potrebne u vremenima pukoga novinskog prepucavanja i površna etiketiranja svega i svačega!
Lada Žigo
Post je objavljen 02.03.2010. u 13:05 sati.