Bio jednom jedan mali rat, tamo sad već davne 1982. Zapravo i nije bio talo mali s obzirom na 649 poginulih Argentinaca i 258 Britanaca, ali eto mi smo se poslije razmazili nekim impozantnijim brojkama u drugim ratovima, pa nam svi ovi sukobi u kojemu se žrtve mogu poimence prebrojati u jedno dokono popodne i nisu zaokružene na koju tisućicu i ne djeluju tako strašno. Općenito mrtvi su manje strašni kad su im daleki grobovi i ginu zbog gruntova s kojima nemamo ništa.
A razlozi su bili ti da je general Leopoldo Galtieri vođa argentinske hunte, mučen žgaravicom jedan dan odlučio vratiti majčici domovini nekoliko sprudova i pripadajućih im ovaca koje povijesno pripadaju Argentini(svoje smo izgubili, tuđe nemamo), a sve kako bi Argentincima skrenuo pažnju s toga što su gladni. Ako nemaš mesni doručak, nahrani ih ratom, kaže Sun Tzu u specijalnom broširanom dodatku svog Umijeća ratovanja, part 155.
Pa su nabrzaka osvojili dva tri otočja, vratili im povijesno ime Malvini i tjerali zbunjene lokalne ingleške čobane da voze traktore desnom stranom, što su ovi pak smatrali vrhuncom represije i bezobraštine. Thatcherica tako što nije mogla gledati, jer pravo na vožnju lijevom stranom seže gdje god ima engleskih grobova(makar oni bili i na južnom Atlatiku, nekoliko tisuća km od engleske obale, svega par dana redovnom trajektnom linijom), pa je poslala nešto malo avijacije, koji nosač aviona, svega nekoliko stotina komadosa i jednu malu nuklearnu podmornicu, zlu ne trebalo.
Galtieri se tu malo preračunao jer je mislio "Pa ne buju valjda slali vojsku na nas zbog par kamenčića i tri ofce usred oceana?". Pa je gaučose, navikle na široke stepe te poslovično sklonije kravama, utrpao u par polovnih razarača i rekao "za domovinu naprijed". Dok je on sve mirno promatrao iz svog ljetnikovca, naravno. Jedan od razarača General Bergano stjecajem okolnosti naletio je baš na Conqueror, već spomenutu nuklearnu podmornicu, pa su ga dokoni podmorničari mirno torpedirali, poslavši većinu posade u ne baš topli i ljubazni ocean.
Mislim to je sasvim uredu. Svaki Ahab ima svog Moby Dicka, a podmorničar koji bar jednom u karijeri nije torpedirao neki brod ima potpuno promašenu egzistenciju. Nešto kao spasitelj na plaži gdje se nitko ne davi. Dodatna literaura "Obrana i posljednji dani" Borislava Pekića.
Poslije su se podmorničari trijumfalno vratili u domovinu i izvjesili "Jolly Roger"- gusarsku zastavu, koja se po tradiciji uvijek stavlja nakon izvršenog zadatka. I vidi vraga, umjesto sveopćeg oduševljena, kakvi mi obično imamo na dočeku naših sportaša, izazvali konsternaciju i sveopće zgražanje u domovini u stilu "da dečki -pa kak vam nije neugodno".
Zbunjeni podmorničari su rekli češući se iz uha "Pa dobro vi ste nas tamo poslali da učinimo to što smo učinili! I sad smo kao bad guys? Što zapravo hoćete od nas".
Ništa osim da budete sluge pokorne i budale za tuđi račun, a u ratovima to uvijek tako biva.
Dečki rat je rat, nije nogometna utakmica reče onaj domobran kojeg glumi Šerba u filmu "U gori raste zelen bor" kad se Partizani naljute na njega jer je bez veze započeo neko puškaranje gdje je bilo i mrtvih. Argument mu nije pomogao, jer ga streljaše poslije.
Sad, to jest malo zajebano, rat se ne vodi u svilenim rukavicama. Nakon što su gauchosi vidjeli da Gordi albion misli najozbiljnije odlučili su se povući s Malvina, vratiti im ovce i uvježbati nogometnu momčad koja će se osvetiti Englezima. Tako su argentinske tajne službe stvorile malog zelenog specijalca imenom Diego Maradona, koji je u tajnim laboratorijima stvoren specijalnim postupkom samo da zabije onaj legendarni gol Peter Shiltonu, a cijela operacija i danas se vodi pod kodnim imenom "Božja ruka".
Što se mene tiče pamtim Falklandski rat nekako slično kao i moj vršnjak Adrian Mole. Naime on je jednog jutra panično probudio oca vikavši mu kako je Britanija u ratu i kad je ovaj u šoku upitao gdje je to, dugo su se mučili dok su tražili nesretno Falklandsko otočje, a kad su ga konačno jedva našli(jer je bilo skriveno ispod nekoliko mrvica kruha), izderao se na njega da što ga budi takvim pizdarijama.
Onako nije da mi je Falklandski baš prvi koji mi je u sjećanju, iako ima posebno mjesto.
Iz otprilike tog vremena datiraju i Irak-Iran(tzv lektorski rat), Ruska intervencija u Afganistanu(Rambo i Osama bio gladen kao ratni drugovi), Bejrutski dnevni sukobi gdje su se strane mijenjale tijekom pauze za ručak (rat zbog zelene linije, neshvatljiv daltonistima), Reagonovo bombardiranje Libije, povremena pikulanja u pojasu Gaze, vrtove s ljudskim lubanjima u Kambodži itd, poslije ih je bilo u izobilju samo što smo postepeno iz crno-bijele tehnike prešli u ratove u boji, a zvukove eksplozija možemo čuti u stereo tehnici, te nakon zaljevskog rata pratiti ih i uživo (I sudjelovati, hvala na pitanju).
A hladni rat smo samo malo podgrijali, kako bi bio ukusniji.
U međuvremeno smo se naučili da se ne plašimo, a atomsku bombu možda nismo nikad zavoljeli, ali smo se u skladu dugogodišnjeg braka naučili međusobnoj toleranciji. Nikad ne znaš kad će ti koja zatrebati, baš kao i koja podmornica pride. Možda bi opet netko mogao tjerati ovce u suprotnu stranu, a poznato je pravo živine da ide u krdu isljučivo stranom koja im je povijesno propisana.
Ovih dana, vidi vraga opet nešto mediji bruje da se oko Falklanda(a i Malvina) nešto opet kuha i da nisu isključeni ni novi sukobi. Povijest ionako ima pamćenje kao jednodnevni pilić pa ništa nije isključeno, no ja se onako nekako osjećam kao Adrianov otac u skladu onog šlagera "Ne budi me bez razloga". Galtieri je ionako pokojini, Tačerica u banji piše memoare, a vijest o novom ratu očekujem negdje u sitnom okviriću ispod Nivesine sise.
Baš kao što je jedna naša dnevna novina na dan početka gruzijsko-ruskog rata pretprošlog ljeta kao glavnu vijest na naslovnici s velikom slikom objavila-zeca s jednim uhom!
Mislim možda su i u pravu, jer na ovom svijetu jednouhi zečevi rijeđi su od ratova.
U međuvremenu je ostario i Adrian Mole, kojega sad više brine oružje za masovno istrebljenje. Kao što rekoh, taj momak mi je vršnjak, no ipak mi se nekako čini da je on generalno previše zabrinut. Nikakavo masovno oružje u Perziji nisu našli, Blaira vucaraju okolo pred raznim komisijama a britanski imperij je sve manji, tako da je tih par ovaca možda zadnje što podsjeća na nekad veliko carstvo. Uostalom možda bi mu bili lakše da je kao i mi uvijek živio na periferiji nekog imperija, ali gdje se brate kad se zakačimo -to bude pošteno i ne završi s jednim pišljivim potopljenim razaračem. Valjda bi i on prestao da se brine, kao što smo mi davno naučili.
A i uskoro će SP u Južnoj Africi. Ako razarači i podmornice izostanu, uvijek postoji mogućnost utakmice između Argentine i Engleske. Što je jedan usputni rat, naspram nogometnog derbija.
Post je objavljen 02.03.2010. u 12:04 sati.