Kao majci i roditeljici šokantno mi je čuti priču o trosatnom maltretiranju 13-godišnjaka (znači - vršnjak moje kćeri!) od strane tri - četiri druga dječaka. Ne znam detalje priče - profile roditelja, no ovako odokativno mogu reći da su glavni krivci roditelji. Znam, znam sad će me napasti hrpa što roditelja, što onih tek to be roditelja...
U našem malom selu policija još unazad par godina provodi zakon o maloljetnicima ili kako li se zove - onaj o tome da djeca ispod 16 godina ne smiju bez pratnje punoljetne osobe kretati se vani iza 23:00.
I tu je moj sin pokušao mijenjati zakon, ali je za razliku od svojih prijatelja bio na kućnim vratima ravno u 23:00 (osim dva rođendana kad smo po njega došli na vrata slavljeniku!), te je, za razliku od dijela naših prijatelja, propustio "posjet" policiji, poziv roditeljima, razgovor sa socijalnom službom.
Moja prijateljica iz Zg. (sa sinom istih godina) s tim nije imala problema. Mali je lutao gradom kad god mu se to prohtjelo. I iza pola noći...
Ne mogu reći da se slažem sa zakonom koji meni kao roditelju nameće odgojne metode, no očito je da nekima (pogotovo u velikim gradovima) potreban takav zakon.
Na traženje našeg Nasljednika o posjetu Metropoli u sitnonoćnim satima (kada se i odvijaju koncerti koji njega zanimaju) dobijem blagi slom živaca. I ne da se njemu objasniti kako je to opasno, pogotovo što on i njegovo društvo, odraslo u našem malom selu, čim zine dokazuje da dolazi iz ne-grada.
Doduše, njegov je stav da to nije tako strašno, te ako ne čačkaš, neće ti se ništa desiti. Doduše, njih pet - šest što većih što manjih rukometaških "grmalja" možda i ne mora brinuti o eventualnim napadačima. Pogoto kad sam čula priču kako je bilo na posljednjoj tekmi...
A tu su frcale majice i komadi kože... Ehhh...
Post je objavljen 01.03.2010. u 20:03 sati.