komedija u jednom činu
LIKOVI:
TONKICA
ANJELO
KONDUKTER
VOZAČ
PUTNICA 1
PUTNICA 2
PUTNICA 3
PUTNIK
Scena 1
Anjelo i Tonkica pedeset godina žive u legalnoj zajednici.Uključujući vanbračne godine, gotovo šezdeset godina zajedničkog staža.Žive od dviju iznadprosječnih hrvatskih mirovina. Dvadeseti je dan prosinca Anno Domini 2009-te. Snijeg je zameo cijelu Istru. U pola šest ujutro, na Poce (Pozzo Littorio Podlabin), odmah iznad tržnice, stanom se širi ljekoviti miris Lavazza kave. Iako je Anjelo bio partijski funkcionar,a Tonkica impjegata (službenica) do danas žive u prvom stanu koji su dobili nakon oslobođenja. Dnevna, spavaća, hodnik, kupatilo i kuhinjica.
Lupanje u kuhinji probudilo je Anđela. Pravi melem na ranu nakon jučerašnje svađe.
ANJELO(viče iz sobe): Baš si nošla uro za rompat! (…Baš lupaš u pravo doba dana…)
TONKICA(ljutito): Ko ti toliko smeta, reci, ma ćeš si som prontivat marendo i ubed. (…Samo kaži ako ti smeta. Onda ćeš si sam spremati marendu i ručak…)
ANJELO(pomirljivo):Noćas prvi put nesmo delili pusteljo. Vajka smo se držali store reguli: ako smo mi svajeni, oni dole neso.Ca si se trebala prekidat na kauče.(…Prošla noć je jedina u našem životu tijekom koje nismo dijelili krevet. Uvijek smo se držali starog pravila: ako smo mi posvađani, oni dolje nisu…)
TONKICA: Ćeš finit!(…Prekini već jednom…)
Anjelo ustaje iz kreveta. U staroj pidžami na pruge ulazi u kuhinjicu. Sjeda za stol. Skreće s teme. Kao da spužva zaborava briše svađu.
ANJELO: Va drugen mesece si se naručila. Još si malo cekala. Tek je božićnjak! (…Naručila si se za pregled u veljači. Malo si čekala. Tek je prosinac…)
TONKICA: A ca ceš. Baš je danas sneg mora padat.(…Šta ćeš. Baš je danas morao padati snijeg…)
ANJELO: Trdoglava kokova si pot ćeš po ten snege va Pul.(…Toliko si tvrdoglava da ćeš i po ovom snijegu u Pulu…)
TONKICA: Ta trdoglava ti je prontala kruh i kafe, i maneštrico… Pustit ćun je na špahare. Temperatura je spoda nuli. Ne robi stavit va frižider. (…Ta tvrdoglava ti je spremila kruh i kavu i maneštricu. Pustit ću na štednjaku. Temperatura je ispod nule. Ne treba staviti u frižider…).
ANJELO: Nesi normalna po ten vremene hodeć poć do kolodvora.( …Nisi normalna. Po vom vremenu pješačiti do kolodvora…)
TONKICA: Tovor jedon. Bolje trpet zimo, sneg i led, nego tebe.(…Tovaru jedan.Radije trpjeti zimu,snijeg i led, nego tebe…)
Otključava vrata stana. Otvara…
ANJELO: Si zela dosta šoldi. Samo karta do Puli i nazad će te koštat baren sto kun.(…Jesi uzela dovoljno novaca. Povratna do Pule koštat ćete barem sto kuna…)
TONKICA: Son posudila đačko karto od našega nukića, Marineta. Ferji so, njemu neće trebat.(…Posudila sam učeničku kartu od našega unučića, Marina. Praznici su, njemu neće trebati…)
Scena 2
Vozač Brionke u pola sedam nije pitao za kartu. Spavalo se njemu, spavalo se malobrojnim putnicima. Kada bi tako bilo na povratku.
Tonkica je obavila pregled u staroj pulskoj bolnici. Nije ni puno čekala. Tri urice. Tri puna sata. Prvi sljedeći autobus kreće u 14.30. Stići će. Djelatnici pulskog komunalca baš danas štrajkaju. Led okovao Pulu. Treba paziti da se ne padne. Uskoro će najomiljeniji kršćanski blagdan. Grad je recesijski okićen. Da nema sjajnih plakata nekolicine predsjedničkih takmaca (na kraju tjedna su izbori) bilo bi jadno.
Nekako je doklizala do pulskog kolodvora. Gužva je malo veća. Ohoho, vozaču pravi društvo i šofer. Globalna kriza, a dva radnika u autobusu lokalnog prijevoznika. Ušla je na zadnja vrata. Sjela. Valjda neće ništa pitati…
KONDUKTER: Pripremite karte!
TONKICA (sjedi na prvom sjedalu, do vrata autobusa, glumi da drijema)
KONDUKTER(ljubazno): Gospođo, kartu molim!
TONKICA ( i dalje drijema)
KONUDKTER(podiže glas): Gospođo, kartu molim!!!
TONKICA(tobože sneno): Ja,ee,..e….ja…znate ja van ne kapin po hrvotski…(…Ja, ee,..e….ja…znate ja ne razumijem hrvatski…)
KONDUKTER: A, Labinjonka! Moja žena je Labinjonka, tako da son navadi zajik. Šinjora draga peljete se va kurjere ka gre na benzino. Benzino treba plotit, a ja i šofer ne delamo za nic. Grete li do Labina morate plotit va jenen smjere 37 kunelic.(…A, Labinjanka! Moja žena je Labinjanka, pa sam naučio vaš jezik. Gospođo draga, vozite se u autobusu, na benzin. Benzin treba platiti, a vozač i ja ne radimo besplatno. Želite li stići do Labina morate platiti 37 kuna…)
TONKA: Tridesetisedam kuna! Lani je bilo dvijeipo kune jeftinije…
KONDUKTER(sa smiješkom na licu): Aha, ipak razumijete hrvatski!
TONKICA: Tu i tamo se spametin.(Ponosno vadi kartu).Ekola, van vaša karta. (…Sjetim se povremeno…Evo vam, vaša karta…)
KONDUKTER: Šinjora, to je đačka karta. (…Gospođo, to je učenička karta…)
TONKICA: Ekola, sada vidite koliko son cekala. (…Ekola, sada vidite koliko sam čekala…)
Scena 3
Autobus ulazi u Labin.
PUTNICA 1: Možete mi zaustaviti na skretanju za Kapelicu…tu, tu…desno.
VOZAČ(raspoloženo): Ma, nema problema…
Autobus prilazi djelu grada poznatim pod nazivom Vilete.
PUTNICA 2: Možete mi zaustaviti na ovoj stanici, desno.
VOZAČ: Draga gospođo, ma nema problema.
Autobus zaustavlja na semaforu.
PUTNICA 3(mažoretkinja, sigurno, igra se sa štapom): Mogu li ovdje izaći?
VOZAČ: Ne može. Da se nešto desi, odoh ja u zatvor, a pitanje je na kojem odjelu biste vi završili. Da mogu…
PUTNICA 3(ljutito): A ostalima ste mogli….
Autobus se zaustavlja na labinskom autobusnom kolodvoru.U 15:15 sati.
VOZAČ: Labinnnn! Za Rijeku krećemo za petnaest minuta.
PUTNIK: Kada smo u Rijeci?
VOZAČ: Obzirom na led, snijeg koji kao što vidite, još pada, u Rijeci smo nešto prije pet sati.
PUTNIK: Šta ne može ranije?
VOZAČ(jasno i glasno). Kako da ne. Može. Zrakom.
Zavjesa.
Post je objavljen 01.03.2010. u 18:23 sati.