zajašite vjetar
lagan vas ponijeti
možda i hoće
dok gledate kako
zemlja nježno mijenja boju
u sivo
i tretirate sebe da vam ton kože tomu paše
gajite tmurno turobno vrijeme
u srcu
koje preskače
svaki put kad vidite
ljubav!
zajašite vjetar
možda je to vaša
posljednja šansa
hodali su držeči se za ruke. bio je mrak, onaj kad je nebo bez zvijezda i mjeseca, kada dlake na koži pokušavaju izigravati antene. nije ih bilo briga puno, aureola mirisa dragog pored punila je nosnice i to je uljevalo sigurnost.- jesi zatvorila šator? -puk'o je patent. -ušit ću ga....sutra. -neceš...znas da ti treba vremena za sve.-popravljao sam gusjenice. rezao sam lim...za vrata. osjetivši da će početi s poznatim durenjem, udari ga po guzi. nasmijao se obezoružan. znao je da se i ona smije. -mirišeš onako...-ma kako?-onako...ko da ti fali. osmjeh joj je titrao na licu.-pa sad smo...to radili...počeo je mucati, dok nije shvatio da ga zeza. uhvatio ju je za vrat rukom povukao sebi i poljubio sočno i dugo. predala mu se sa uzdahom, pripijajuči tjelo uz njegovo, grudi na grudi, a sa svih 4 para ruku milovala mu je ledja, potiljak i naraslu grivu. -jel ti se svidjam i dalje?- da, draga. posljedice zračenja i nisu tako loše po meni, imaš baš ljepe ruke, a i dobro ih koristiš, pokušavao ju je raspoložiti, a i nije puno lagao.-više su to sad pipci ili kraci, malo tužno ona reće. -ejjj, milo, uhvatio ju je ispod brade,- ti si to, to su tvoje ruke, dok ti osjećam miris sve je u redu. -jel ti nedostaje sunce?!, upita ga. -ne znam...nekako se privikavam nakon toliko vremena. vjerojatno smo već izgubili vid.ali osječaj mirisa sejako pojačao. ti si tu...nekako kao da je sve u redu.
šutke su hodali. stisak ruke je pokazivao da onaj drugi nešto razmišlja. i traži podršku. nisu pitali jedno drugo što. bilo je nebitno. bili su skupa.
-jesi siguran da smo na pravom putu?-znaš da se nikad ne izgubimo. uvijek te dovedem do pravog mjesta. pod nogama se tlo promjenilo. cuo se šum vode, počeli su gaziti u male lokve. ona se zaigrala, pocela dječje skakati po lokvama, pjevala je staru pjesmu, smijala se. on je pustio neko vrijeme pa uplašeno podviknuo-drži me za ruku, opasno je. kao malo djete dotrčala je njemu u zagrljaj, prislonila usne na vrat, drhtala. -plačeš?, pitao ju je.-ne...lagala je.
presjecao je to nešto što lići na granu, limom uzetog sa uništenog broda. -požurimo, da ne dodju...-točili su tekučinu napetih ušiju. mrak je bio gust.osječao se na obrazima.
-stvarno misliš da smo posljedni?, neka nada je bila u tom glasu. nikako joj nije mogao uništiti to, pa je šutio. znao je da jesu. -dali smijemo dragi? opet ga pitala, nesigurna. smijemo! kratko odgovori, pustivši punilo tekučine, stavio je dlan na njezino lice. volio je to oduvijek, tek tad je znao da je tu do njega. još su živi. -zar ga dovest na ovaj svijet, bez ikoga, bez sunca, slika...-dali me ti voliš? pitao ju je kao i uvijek kad ona počne ovu priču, vapeći da ju uvjerava. -znas da te volim više od sebe!-onda da, imamo pravo na njega. bit ćemo troje. iznenda ju uhvati za zglob ruke. prošlo je samo nekoliko sekundi mrtve tišine koju su osluškivali. topot se čuo u daljini.bio je sve jači. povuče je, -trčimo, dolaze! stegla je njegovu ruku, počeli su suludo trčati, saplitati se, ustajati, ne psutajući jedno drugo, dahtati...njihovi koraci su bili veliki, antilopski, a zvuk topota i divlji rik koji stvara paniku sve bliži.
Post je objavljen 01.03.2010. u 02:35 sati.