Danas, u zoru prije šest godina se rodila naša djevojčica. Ako ćemo preciznije, ja sam je rodila, a Savršeni se brinuo o logistici, mojem disanju, pratio me i na kraju djevojčici prerezao pupčanu vrpcu i grijao njezine hladne ruke. Dakle, rodili smo je...Meni je, osim izdržljivog početka sve do njezinog pojavljivanja, bila noćna mora, a Savršeni je to sve doživio kao prekrasan doživljaj, od početka do kraja. Toliko o perspektivama i interpretaciji. Ali najvažnija je ona koja ove godine kreće u školu i jako je ponosna na svoje godine, ono što već zna i veseli se školi jer postaje za pravo velika.
Dani do rođendana su se brojali već nekih zadnja dva tjedna, a u četvrtak u jutro nas je presrela susjeda s poklonom za djevojčicu. Zapamtila je što djevojčica voli u jednom razgovoru koji smo nedavno vodili i jako ju razveselila. Toliko o predrasudama o hladnim Austrijancima, premda moram priznati da još uvijek ne znam sve susjede i dalje od Dobar dan i doviđenja se ne trudim ni sama. Zato svi uredno komuniciramo mejlovima, kad god nešto treba riješiti. Moderno doba ne?
Ali vratimo se djevojčici, rođendanu i poklonu. Djevojčica je očarana kazalištem lutaka i stalno nam priprema po kući neke predstave s malim likovima koji se stave na prste, izmišlja neku pozornicu, skriva se iza stolaca i nekog okvira iz Ikee kojeg namješta na nešto povišeno i priča nam priče. Kad toj njezinoj ljubavi dodam svoju neispunjenu želju iz djetinjstva da imam malo pravo kazalište lutaka, koju sam ponovo (ne)prežalila dok sam u ranoj mladosti čitala Bergmanovu biografiju u kojoj on opisuje svoje prvo kazalište, pa još činjenicu da je jedna baka u mladosti radila u kazalištu lutaka...zaključila sam da je djevojčica, dijelom zbog genetskih dijelom zbog (njezinih i mojih) emocionalnih sklonosti prema pričama, prava osoba za jedan bajkoviti svijet lutaka.
I odlučili smo ju danas u jutru iznendaiti s velikim poklonom, pravim drvenim kazalištem sa vratašcima koja se otvaraju i drže čitavu konstrukciju stabilnom, prozorom za lutke, zavjesicama, pozadinom koja se mijenja...
Ali naša djevojčica je već vrlo uspješna glumica i jučer nakon vrtića je došla do nas i objasnila nam pogledom mladog Werthera: "Znate što, meni srce toliko jako lupa, da se bojim da će mi do sutra iskočiti, pa mislim da je bolje da mi poklon date odmah, jer neću moći od uzbuđenja spavati, a i bojim se da ću vas u jutro vrlo rano probuditi". Ovaj zadnji dio s buđenjem je Savršenom bio vrlo uvjerljiv razlog da ode u podrum gdje smo sakrili veliku kutiju.
Onda smo u maniri dosljednih roditelja koji poklone nikako ne daju djetetu prije rođendana, zaključlili kako je zapravo već sve počelo jučer na večer, pa smo imali neku vrstu rođendanskog bdijenja i prisjećanja kako je Savršeni krenuo na plivanje, a ja se taman uvalila gledati epizodu Prijatelja kada mi je puknuo vodenjak. Te sve pojedinosti su djevojčici nevjerojatno zanimljive i svaki puta nas ispituje do pojedinosti o okolnostima.
I ond je došao najuzbudljiviji trenutak. Djevojčica je prvo gledala, šutila, nije mogla vjerovati, a onda je počela cika, vriska, valjanje po podu i izjave "Hvala, hvala vam puno, to sam si oduvijek željela".Mene taj njezim polako i razgovjetno izrečeni oduvijek obavezno tjera na smijeh. Onda kreću izjave tipa "Ovo je najsretniji dan u mom životu", a ja se onda sjetim jednog zanimljivog gospona koji u bečkom okrugu s najviše Židova, hoda s na ruci pričvršćenom židovskom zvijezdom, i koji mi je proročkim riječima jednog Židova nakon kratke igre s djevojčicom na tramvasjkoj stanici izjavio kako je to dijete predodređeno za show business .
Naravno odmah smo postavili kazalište i dobili pozivnice (koje je već ranije sama napravila) za prvu predstavu, Trnoružicu. Bila je to jedna od najzanimljivijih Trnoružica koje sam ikad vidjela, jer je bila odigrana dvojezično, publika je bila svako malo konzultirana u vezi jezičnih pitanja, a priča je bila produbljena s nekim sporednim likovima koji su svaki morali ispričati svoju životnu priču. Savršeni je dio uspio snimiti, ali baterija na mobu nije izdržala svu dužinu, smijao se ,hrkao, zatim mu je došlo da plače...Sve u svemu svi elementi Aristotelove teorije o katarzi koje gledaoci proživljavaju u kazalištu. Pripovjedačicu i glavnu glumicu je to u početku jako ljutilo, a onda se fiksirala na dio publike koju ju ozbiljnije shvaća, premda sam nakon Trnoružićine izjave princu"Dođi da ti pokažem svoj proizvod"i djevojčicinog objašnjenja kako su onda njih dvoje otišli u spavaću sobu, ja isto bila na podu od smijeha.
Nakon toga smo pogledali još jednu ili dvije perdstave (Savršeni ej posalo u svoje ime izaslanika medu), a onda sam ja odglumila jednu Kraljevnu na zrnu graška, da djevojčica vidi iz pozicije gledateljice kako to sve izgleda. Bila je totalno očarana, osim što joj moja verzija završetka bajke nije baš sasvim legla.
Naime, nakon prinčevog priznanja da je njegova majka ispod svih tuhica i madraca stavila jedno malo zrno graška, princeza je uz riječi "Što, mamin sine, trebaš mamu da provjeri jesam li ja ona prava za tebe? Onda najbolje ostani s njom u dvorcu" i bijesno odjurila u pozadinu sa šumom, daleko, daleko....
Uz ispriku i zaključak kako će lekcija o emancipaciji morati malo pričekati, odigrala sam pravi bajkoviti završetak, uz svo unutarnje protestiranje mog želuca.
I tako smo u iščekivanju novih priča i predstava, koja svaka počinje sa razmetanjem zavjesica, pojavljivanjem djevojčice u prozorčiću iz kojega nam poželi odbrodošlicu, predstavi predstavu i ispriča što sve smijemo i ne smijemo raditi za vrijeme predstave.
Nakon odigrane predstave izlazi van sa lutkama, pokloni se sa svima njima, očekuje glasan pljesak i upućuje pozdrav: "Do viđenja, do slijedeće predstave u mom kazalištu lutaka."
Post je objavljen 27.02.2010. u 10:45 sati.